Orban uživa podršku i Rusije i SAD, ali to može biti mač sa dvije oštrice

Viktor Orban je 3. marta obavio telefonski razgovor sa Vladimirom Putinom. Prema zvaničnom mađarskom izvještaju, razgovor se fokusirao na „energetska pitanja“ i druge rutinske teme. Ono što je uslijedilo bilo je sve osim rutinskog. U roku od nekoliko dana, mađarski ministar vanjskih poslova, Peter Sijarto, otputovao je u Moskvu i vratio se sa dvojicom oslobođenih ratnih zarobljenika, državljana Ukrajine i Mađarske sa dvojnim državljanstvom.

Mađarska nije dio vojnog sukoba u Ukrajini, ali poruka je bila nedvosmislena. Svojom „diplomatijom ratnih zarobljenika“, Putin nije samo slao signal dobre volje prema Mađarskoj, već je efektivno podržao Orbanov reizbor 12. aprila. Od izvještaja o ruskim operativcima koji pomažu Orbanovoj kampanji, do obećanja jeftine energije i dezinformacione operacije koja mađarsku opoziciju prikazuje kao produženu ruku Ukrajine, široko se sumnja na koordinisani napor Kremlja da utiče na ishod izbora.

Zvanično saopštenje ruske spoljne obavještajne službe prošlog avgusta nije krilo šta su stvarne ruske preferencije, navodeći navodnu zavjeru Brisela da dovede opozicionog izazivača Petera Mađara na vlast. Posljednjih dana pojavile su se optužbe – koje je Sijarto negirao – da je ministar vanjskih poslova informisao Kremlj o povjerljivim sastancima EU.

Ali Orban ne dobija podršku samo sa istoka. Sa druge strane Atlantika uživa jednako vidljivu podršku. Marko Rubio je tokom posjete Mađarskoj u februaru govorio o „zlatnom dobu“ odnosa između SAD i Mađarske i naglasio da će snažne lične veze između Donalda Trampa i Orbana osigurati stabilne bilateralne odnose. Američke konzervativne mreže postaju sve aktivnije unutar Mađarske: konsultanti za kampanje navodno savjetuju Orbanov tim, Džej-Di Vens se očekuje u Budimpešti uoči glasanja – a sam Tramp je nagovijestio podršku.

Nedavno održavanje skupa globalnih lidera krajnje desnice u Mađarskoj (Conservative Political Action Conference) dodatno je naglasilo Orbanove transatlantske saveze. Rijetko su izbori u centralnoj i istočnoj Evropi privlačili ovako intenzivnu globalnu pažnju ili vidjeli trku u kojoj se američki i ruski politički blokovi otvoreno svrstavaju iza istog kandidata.

Orbanova sklonost ka opstrukciji unutar EU predstavlja privlačnost i za Putina, kojem je EU neprijatelj zbog podrške Ukrajini, i za Trampa, koji Uniju vidi kao rivala. Orbanu je potrebna globalna pažnja. Nakon 16 godina na vlasti, njegova kampanja nema mnogo domaćih rezultata za pokazati. Gotovo u potpunosti se zasniva na narativima spoljne politike.

Posebno je Ukrajina predstavljena kao egzistencijalna prijetnja Mađarskoj. Vladini slogani sugerišu da Kijev želi da „kolonizuje“ Mađarsku – tvrdnja koja je u suprotnosti sa ranijim porukama vlasti da je Ukrajina propala država. I nije riječ samo o retorici. Mađarska je ograničila energetsku saradnju sa Ukrajinom i izazvala diplomatske tenzije.

Provladini mediji sada redovno upozoravaju na neposredne prijetnje: naslovi tvrde da bi Ukrajina, u koordinaciji sa Briselom, mogla „napasti Mađarsku u svakom trenutku“. U svijetu već potresenom brojnim sukobima, Orban sebe predstavlja kao „siguran izbor“ – lidera koji može garantovati mir kroz veze sa velikim silama. Mađar se prikazuje kao nestabilan, neiskusan i kao marioneta Kijeva, Berlina i Brisela.

Ipak, uprkos međunarodnoj podršci i orvelovskoj informacionoj kampanji, strategija za sada ne daje rezultate. Pouzdana istraživanja pokazuju da je Orban u problemima, uz rastući jaz – i do 15 procentnih poena – između vladajuće stranke i opozicije. Čak i u mađarskom izbornom sistemu, ovo je zaostatak koji će biti teško nadoknaditi.

Ankete takođe pokazuju da su birači mnogo više zabrinuti zbog domaćih tema (inflacija, korupcija, zdravstvo) na koje se opozicija fokusira nego zbog geopolitičkih bitaka koje Orban potencira. Strana podrška, čini se, može biti mač sa dvije oštrice. Ona može ojačati Orbanovu sliku kao globalnog igrača, ali i otuđiti birače koji su oprezni prema spoljnim uticajima.

Rat u Iranu je kontroverzan u Mađarskoj i razotkriva tenzije unutar vlasti oko njenog samoproglašenog „pro-mirovnog“ stava. U tom kontekstu, očekivana posjeta Vensa dolazi u osjetljivom trenutku. Sve osim direktne posjete Trampa – čemu se Orban dugo nada – moglo bi se pokazati nedovoljnim da privuče neodlučne birače njegovoj stranci Fides.

Evropske vlade, sve zabrinutije zbog mađarske opstrukcije unutar EU i NATO-a, takođe su se uključile. Medijski izvještaji – često pozivajući se na neimenovane evropske obavještajne službe – detaljno opisuju navodne ruske operacije uticaja, prisustvo operativaca ruske vojne obavještajne službe GRU, pa čak i navodnu zavjeru o insceniranom atentatu.

Takva otkrića imaju dvostruki efekat: informišu javnost, ali i remete tajne operacije. Zanimljivo je da čak i Orbanovi najmoćniji saveznici imaju sumnje u njegove izglede. Izvještavanje Washington Posta sugerisalo je da je ruska obavještajna služba razmatrala drastične mjere kako bi uticala na glasanje u Orbanovu korist upravo zato što su strahovali da bi mogao da izgubi.

Tramp, sa svoje strane, možda nije voljan da troši politički kapital dolaskom u Budimpeštu kako bi podržao kandidata koji djeluje kao da je na putu ka porazu, uprkos Orbanovim upornim pozivima i ranijim nagovještajima da bi američki predsjednik mogao doći. U preostalim dvjema sedmicama, kampanja bi mogla poprimiti još mračnije obrise.

Procurjeli kompromitujući materijali protiv Petera Mađara, pojačano zastrašivanje birača, dezinformacije bez presedana i agresivnije kupovanje glasova ne mogu se isključiti. Umjesto ponavljanja jedinstvene i koherentne naracije, komunikaciona strategija vlasti sada proizvodi neprekidan tok kontradiktornih poruka, stvarajući konfuziju i informacijsko preopterećenje – očigledno s ciljem da birače usmjeri ka aktuelnoj vlasti kao najboljoj opciji u svijetu haosa.

To čini ove izbore nečim što još nije viđeno u EU, ali i otežava predviđanje biračkih namjera u završnim sedmicama, iako se očekuje veća izlaznost nego ikada ranije. Od pada komunizma i uvođenja slobodnih izbora, u Mađarskoj nije viđena kampanja toliko ispunjena lažima, prljavim trikovima i širenjem straha. Ali međunarodni ulozi nikada nijesu bili veći, jer se Mađarska suočava sa istorijskom odlukom: ostati u demokratskoj Evropi ili se pridružiti sferi uticaja Rusije. Mađarska je postala geopolitičko bojno polje.