Šahovska tabla nad provalijom: Tramp igra za Putina, Putin za Trampa, Kina svoju igru

Kiril Dmitriev, specijalni izaslanik predsjednika Putina za pregovore s administracijom SAD, Stivenu Vitkofu i Džerardu Kušneru koji predstavljaju Trampa, obećao je da će Moskva prestati dijeliti obavještajne informacije s Iranom ako Vašington prestane dostavljati Ukrajini vojne informacije o Rusiji.

Globalne cijene sirove nafte, nakon kratkog pada, ponovo su počele rasti 24. marta, porasle su za pet posto, a eskalacija cijena nafte nastavila se 24. marta i ponovo su porasle iznad 100 američkih dolara po barelu. Odluka SAD-a da privremeno ukine sankcije na prodaju i isporuku iranske nafte nije donijela olakšanje globalnom tržištu, a naštetila je političkom imidžu predsjednika Donalda Trampa.

On nije uspio slomiti iranski otpor, što je negativno uticalo na američku ekonomiju i nije mogao spriječiti efikasnu blokadu Hormuškog moreuza. Štaviše, Iran je uspostavio kontrolu nad brodskim prometom kroz moreuz, što je pojačalo iranski uticaj na globalna pitanja.

Američkom predsjedniku preostale su samo dvije opcije. Prva je pokretanje kopnene operacije, što može ugroziti njegovu političku karijeru i garantirati pobjedu Demokratskoj stranci na međuizborima za Kongres. Druga opcija je okončanje rata, ali da bi to postigao, Tramp mora postići dogovor s Iranom pod uvjetima koji bi trebalo uključivati ograničavanje izvoza iranske nafte u Kinu.

Postizanje dogovora s Iranom postalo je izuzetno teško za Trampa, jer je napravio fatalnu grešku odabirom saveznika u ovom ratu. Tramp je vjerovao da će moći iskoristiti izraelsku ratnu mašineriju i sposobnosti njegovih obavještajnih službi u američku korist.

No, sadašnji izraelski kabinet, na čelu s premijerom Benjaminom Netanyahuom, želi uništiti iransku ekonomiju i infrastrukturu, čime lišava Iran resursa potrebnih da ostane regionalna sila. Netanyahu ne osjeća interes za prekid vojnih akcija prije nego što iranska ekonomija bude oštećena do te mjere da se ne može obnoviti.

Izraelski premijer je svjestan da produžavanjem neprijateljstava uništava ne samo iransku ekonomiju, već i popularnost američkog predsjednika. Tramp je 21. marta izjavio da "smanjuje" operaciju protiv Irana.

Govoreći u Bijeloj kući 23. marta, Tramp je novinarima rekao da SAD razgovaraju s "pravim ljudima" kako bi postigli dogovor s Iranom. Teško je povjerovati da je Tramp postigao bilo kakav uspjeh u pregovorima s Iranom, koji se, prema riječima predsjednika iranskog parlamenta Mohammada Baghera Ghalibafa, i ne održavaju.

Izraelska vojska je namjerno ubila jedinu osobu koja je imala dovoljno autoriteta da natjera vjerske konzervativce da pristanu na američke uslove. Sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Larijani, koji je poginuo 17. marta u zračnom napadu, bio je najmoćniji pragmatičar u iranskom establišmentu i arhitekt iranske vojne i diplomatske strategije.

Izvještava se da je Kirill Dmitriev, specijalni izaslanik ruskog predsjednika Vladimira Putina za pregovore s američkom administracijom, ubrzo nakon smrti Alija Larijanija dao zanimljiv prijedlog svojim kolegama Stevenu Witkoffu i Jaredu Kushneru, koji predstavljaju Trampa. Dmitriev je obećao da će Moskva prestati dijeliti obavještajne informacije s Iranom, uz očekivanje da Washington prestane dostavljati Ukrajini vojne informacije o Rusiji.

Takav prijedlog pokazuje da Moskvi hitno treba vojni uspjeh kako bi opravdala rat u očima ruskog društva. Putin je spreman da to skupo plati. Jer pomažući SAD-u da ostvari svoje ciljeve u Iranu, Rusija će neminovno pogoršati svoje odnose s Kinom.

Trumpova administracija se nadala da će odvojiti Rusiju od Kine. U članku koji je 17. marta objavila američka digitalna novinska kompanija Politico navedeno je da Washington očekuje da će pomaganjem Moskvi da okonča rat u Ukrajini moći odvojiti Rusiju od kineskog uticaja.

Zato se američka administracija uključila u pregovore o uspostavljanju primirja u Ukrajini. Glavni problem je što Tramp ne može dati ustupke Putinu, a da ne razočara značajan dio svojih pristalica i ne naruši imidž SAD-a u svijetu.

Uz pomoć sankcija na ruski izvoz nafte i plina, Tramp je prisilio Kremlj da bira između kolapsa ruskog finansijskog sustava u slučaju nastavka rata i primirja bez predaje cijelog Donbasa Rusiji. Ali, sada se značaj Moskve za Washington povećao.

SAD-u je Rusija potrebna ne samo za sprječavanje geopolitičkih prijetnji koje nameće Kina, već i za postizanje rezultata u ratu s Iranom. Ako bi Rusija pomogla SAD-u da postigne sporazum s Iranom, izdaja Ukrajine mogla bi se smatrati prikladnom cijenom za spašavanje globalnog imidža SAD-a i reputacije Trampa.

Kineska vlada i državni mediji pokušavaju projicirati sliku snažnog partnerstva s Rusijom. Ali stvarni postupci Pekinga pokazuju da kineski lideri ne vjeruju da ovo partnerstvo zaista ima budućnost.

U Rusiji Kina ne ulaže u ekonomske projekte koji su značajni na nacionalnom nivou. Kineska ekonomska aktivnost je usmjerena na jačanje ekonomskih veza s regijama ruskog Dalekog istoka. Kineske kompanije profitiraju od prekida evropskog uvoza u Rusiju.

Kineske strane direktne investicije u Rusiju procjenjuju se na približno 17,4 milijarde američkih dolara. To je samo tri puta više od investicija u Srbiju, koja ima znatno manje mineralnih resursa koje uvozi Kina.

Najveće kineske banke pokušavaju da ne krše američke sankcije protiv Rusije i odbijaju da finansiraju trgovinske operacije s njom. Takav pristup zasniva se na razlici između ruskih i kineskih strateških interesa, što dobro razumiju i Moskva i Peking.

Kina ne želi demontirati postojeći globalni sistem. Ona teži da stekne veći uticaj i bolje mjesto u njemu. Rusija nema šanse da ostane globalna sila, osim ako se svjetski poredak radikalno ne promijeni.

Prije svega, Rusija treba da oslabi EU, jer ne može uspješno da se takmiči s njom čak ni na postsovjetskom prostoru. Nasuprot svojim ruskim težnjama, Kina želi da EU postane jača i da se pojavi kao nezavisni globalni igrač.

U posljednje vrijeme postoje jasni znaci da se Kina počela pripremati za predstojeće pogoršanje odnosa s Rusijom zbog njenog vrlo vjerovatnog okretanja prema SAD-u. A najvažnija među njima je prilagođavanje kazahstanskog ustava koji je odobren putem nacionalnog referenduma 15. marta.

Promjene, koje su napravljene na inicijativu predsjednika Kasima-Žomarta Tokajeva, označavaju kraj dosadašnje vanjske strategije zasnovane na razvoju odnosa s različitim centrima globalnog uticaja.

Vanjska politika bivšeg kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva zasnivala se na multivektorskom pristupu. Različite grupe kazahstanske političke elite mogle su podržavati različite centre međunarodne orijentacije. Kazahstan je istovremeno jačao veze s Rusijom, SAD-om, Turskom, EU, Velikom Britanijom i Kinom.

Sada je takva mogućnost eliminirana. Senat, gornji dom Parlamenta, gdje su se okupljali predstavnici elitnih grupa, prestat će postojati. Novi parlament će imati samo jednu komoru i, uzimajući u obzir političke realnosti Kazahstana, nema sumnje da će ga formirati ljudi koje će izabrati predsjednik.

Osim toga, postojat će "Narodni savjet", novo savjetodavno tijelo, čije će članove direktno imenovati predsjednik. Predsjednik će takođe dobiti ovlaštenje da imenuje sve ključne zvaničnike i donosi odluke o tome koji se strani ugovori trebaju poštovati.

Novi Ustav uklanja odredbu koja kaže da ratificirani međunarodni ugovori imaju prednost nad domaćim pravom, tako da će njihovo ispunjavanje zapravo zavisiti od volje predsjednika. Rusija gubi sposobnost uticaja na političku situaciju u Kazahstanu.

Strano finansiranje političkih stranaka i nevladinih organizacija bit će potpuno zabranjeno. Proruske političke grupe će se suočiti s ozbiljnim finansijskim problemima. Ruski je izgubio status državnog jezika i ne može se smatrati ravnopravnim kazaškom.

Tokajev je uklonio većinu prepreka koje su ometale politički kurs orijentiran isključivo na Kinu, koja ne može riješiti svoje logističke probleme bez Kazahstana.

Sedmicu dana prije referenduma, Tokajev je pokazao da se ne boji distancirati svoju zemlju od Rusije. U dijelu Sovjetskog izložbenog centra u Moskvi koji sada pripada Kazahstanu, postavljena je bista Alihana Bukeyhanova, jednog od vođa kazahstanskog nacionalističkog pokreta. Alihan Bukeyhanov, koji je želio da Kazahstan postane nezavisan od Rusije, osuđen je na smrt od strane sovjetskih vlasti.