Iran u prednosti: Tramp pred teškim odlukama

Donald Tramp je imao neuobičajeno burnu sedmicu u svom pogrešno vođenom ratu protiv Irana. Predsjednik je zaprijetio skorim bombardovanjem iranske civilne energetske infrastrukture, ali je, nakon što Iran nije ustuknuo, tržište reagovalo. Tramp je saopštio da je saznao za tajne predloge za mirovne pregovore i odustao od napada, dok je Pentagon najavio slanje dijela 82. vazdušno-desantne divizije, sugerišući mogućnost eskalacije.

Usred ove neizvjesnosti, iranski režim djeluje nepokolebljivo i sada ima stratešku prednost. Iako je Islamska Republika pretrpjela teške udarce, uključujući gubitke lidera i civila, njena protivvazdušna odbrana i mornarica su uglavnom uništeni, ali režim opstaje. Njegovo preživljavanje može se smatrati pobjedom. Unutrašnji protivnici su gotovo potpuno utihnuli, a iranske zalihe visoko obogaćenog uranijuma ostaju netaknute.

Iran je uspostavio kontrolu nad Hormuškim moreuzom, blokirajući izvoz nafte i gasa iz Persijskog zaliva, što čini petinu globalne ponude. Američki vojni planeri su decenijama pripremali scenarije za ovaj rizik. Iran može ugušiti prolaz kroz moreuz, ali bi njegovo razbijanje bilo izuzetno teško. Iranski asimetrični način ratovanja, uključujući rakete i dronove, drži supersilu na odstojanju.

U međuvremenu, iako su iranski saveznici slabiji nego ranije, Iran i dalje ima adute u inostranstvu. Huti su zasad odustali od napada na tankere u Crvenom moru, a dio saudijske nafte i dalje stiže na svjetska tržišta. Cijene nafte su pod kontrolom, iako se kreću oko 100 dolara po barelu. Huti bi mogli tražiti visoku cijenu za svoju uzdržanost, poput međunarodnog priznanja.

U Iraku, šiitske grupe bliske Iranu se okreću protiv Kurda i Amerikanaca, dok Hezbolah u Libanu može povratiti lokalni legitimitet kao organizacija otpora. Američki saveznici u Zalivu, iako ne žele rat, sada strahuju da bi ranjeni Iran mogao postati veća prijetnja. Njihovi bezbjednosni sistemi i ekonomije su taoci iranskih prijetnji.

Tramp je pokrenuo ovaj rat bez strateškog opravdanja, iako su operativni uspjesi prisutni. Njegov izbor je da eskalira ili pregovara. Izrael takođe nije sigurniji nego ranije, s iranskim raketama koje su probile njihov vazdušni prostor.

Ukratko, Iran smatra da ima prednost nad Trampom, pokazujući sposobnost da nanese bol i da ga podnese. Tramp bi mogao biti primoran da dramatično eskalira napade na iransku infrastrukturu, ali nijedan od tih poteza ne bi mogao donijeti odlučujuću pobjedu. Iran bi mogao nastaviti da koristi rakete i dronove, a okupacione snage bi brzo postale mete.

Tramp bi mogao preusmjeriti resurse u region, što bi oslabilo američke vojne snage na drugim frontovima. Stoga je manje loša opcija da se krene u ozbiljne pregovore, uz posredovanje Pakistana. Iako Tramp tvrdi da je ponudio plan od 15 tačaka, Iran ostaje skeptičan prema američkim namjerama. Pregovori o ponovnom otvaranju moreuza i odvraćanju Irana od nuklearnog programa biće teški, a svaki sporazum biće lošiji od onoga koji je mogao biti postignut prije rata.

Na kraju, prednost za sada ostaje na strani Irana.