Nametnute lažne kontroverze o crnogorskoj prošlosti

Crnogorska prošlost, gledana u cjelini, za istoričara i arhivistu Vukotu Vukotića svjedoči o dva milenijuma stalne i uporne borbe naroda ovog podneblja za svoje mjesto „pod Suncem i na mapi Evrope”. Upravo je to istorijsko iskustvo, smatra, oblikovalo posebnost Crne Gore, ali i odnos prema različitostima koje su na ovom prostoru vjekovima živjele zajedno. Iz njega je nastala i kulturna baština koja se, kako kaže, jednako ponosi manastirima na Skadarskom jezeru, katedralom Svetog Tripuna i Starodoganjskom džamijom. „To je ono što nam ne mogu oduzeti i što će uvijek predstavljati vrijednost koja nas čini svojima”, poručuje Vukotić.

On za Antenu M govori o tome kako se kroz vjekove oblikovala crnogorska državnost i politička posebnost, od Duklje i Vojislavljevića, preko Zete, Balšića, Crnojevića i Petrovića, do moderne crnogorske države, ali i zašto je njena prošlost danas ponovo jedno od glavnih poprišta političkih i identitetskih sporova.

Šta je bila Duklja u političkom svijetu XI vijeka i šta o njenoj državnosti, prostoru i odnosima sa susjedima možemo pouzdano tvrditi na osnovu istorijskih izvora? Srednjovjekovna država Duklja bila je, na svom vrhuncu, za vrijeme vladavine kralja Bodina, najznačajnija država na Balkanu. No, i prije toga u X, a možda i IX vijeku, kada je bila vazalna arhontija Vizantije, imala je svoj značaj jer je kontrolisala važne trgovačke rute od istoka ka zapadu i obrnuto. No, ono što je odvaja od drugih slovenskih plemenskih naseobina, je činjenica da se na ovom prostoru stvara poseban amalgam romanskog i slovenskog stanovništva. Otuda novodoseljeni Sloveni ne daju svoje ime ovom prostoru već preuzimaju ime antičkog grada Dokleje. Iz tog razloga, na prostoru Duklje sudaraju se i spajaju romansko latinofono stanovništvo, grčkovizantijska vlast i slovenska plemena. To će odrediti političku sudbinu i prije svega kulturni razvitak srednjovjekovne Duklje. Zbog toga, interes da prate i utiču na dešavanja u Duklji imaju jednako i na Istoku i na Zapadu.

Ovo se najbolje vidi u papskim bulama poslatim kraljevima iz dinastije Vojislavljevića, u kojima se jasno kaže da njihove odluke ne prekrši ni Sloven, ni Latin, ni Grk. Takođe, ono što je bitno naglasiti, iz ovih bula iz druge polovine XI vijeka, se vidi da papa dukljanskog vladara oslovljava sa kralj i najdraži sin, što je običaj Srednjeg vijeka. Dosadašnja istorija je pokušavala da ovo prikaže kao dodjeljivanje titule kralja od strane pape, kao što je to bilo u Hrvatskoj, ali analizom dokumenata se vidi da to nije slučaj. Dukljanski kralj je samostalan vladar, koji je svoju samostalnost izborio ustancima protiv Vizantije i prema njemu se tako i ophode svi relevantni politički faktori toga vremena. Sve ostalo su samo naklapanja i naknadne interpretacije romantičarske istoriografije, koja je pokušala Duklju smjestiti u nacionalni kontekst susjednih država.

Ko su bili Vojislavljevići i kakvu državu stvaraju? Šta nam Barska bitka, Mihailova kraljevska titula i Bodinova vladavina govore o političkom položaju i značaju Duklje u tadašnjem regionalnom i evropskom kontekstu? Dinastija Vojislavljevića je narodna vladarska loza dukljanskih Slovena koja se uzdigla na ovom prostoru od IX do XII vijeka. Naša istorija drži fokus na nekoliko stvarno značajnih vladara, kada Duklja doživljava svoj vrhunac moći, ali uzimajući u obzir Ljetopis popa Dukljanina, kao najvažniji domaći izvor za taj period, vidimo da postoji kontinuitet vladanja od doseljavanja Slovena. Na taj način, imamo sliku o jednoj državnoj tvorevini koja se polako uzdiže tokom vremena i od vazalne arhontije postaje najmoćnija država na Balkanu. Svaki od njenih vladara dao je svoj doprinos tom razvitku, ali kao najznačajnije moramo izdvojiti sv. Vladimira Dukljanskog i njegove nasljednike Vojislava, Mihaila i Bodina. Pojava i ogrtanje svetačkog oreola kralja Vladimira, dali su Duklji poseban politički i ideološki okvir, koji se održao i do današnjih dana, naročito zato što je njegov kult priznat od Istočne i Zapadne crkve. Snažan kult će doprinijeti i tome da se relativno lako obnovi dukljanska država u ustancima protiv Vizantije, koje će kulminirati 1042. godine i Tuđemilskom bitkom. Tako je stvorena jedna moćna slovenska država, priznata u evropskim okvirima.

Već smo govorili o papskim bulama, a još jedan dokaz važnosti Duklje je i prolazak krstaške vojske u Prvom krstaškom ratu i bratimljenje krstaških vođa sa kraljem Bodinom. Kako Duklja kasnije postaje Zeta i šta se tokom narednih vjekova događa sa njenom političkom posebnošću? Možemo li govoriti o istorijskom kontinuitetu Duklje, Zete i kasnije Crne Gore ili je i sama potraga za neprekinutim kontinuitetom proizvod savremenog razumijevanja države i nacije? Srednjovjekovna Duklja okončala je svoje postojanje krajem XII vijeka u raškim osvajanjima, kada su skoro svi njeni gradovi bili srušeni. Okupatorska dinastija Nemanjića uporno se trudila da izbriše svaki trag postojanja Duklje. Međutim, shvatajući da je ovaj prostor nešto posebno i različito u odnosu na druge djelove Raške, Nemanjići dodaju ime Pomorske zemlje u svoje titule. Odatle možemo viđeti da i u 250 godina vladavine Nemanjića, na ovom prostoru postoji određeni kontinuitet, samim tim što je uvijek tretirana kao zasebna regija.

Ono što je najviše doprinosilo ovoj posebnosti jesu kulturne i vjerske prilike Duklje i snažan katolički element koji obitava u primorskim gradovima. To će najviše doći do izražaja u vladavini kraljice Jelene, žene kralja Milutina, koja maltene kao samostalan vladar upravlja ovim područjem. Nakon nje, ove oblasti, koje se polako nazivaju Zetom, daju se na upravu „mladim kraljevima“, nasljednicima trona. Tako da ono što čini stvarni kontinuitet u istorijskom trajanju jeste kulturna posebnost ovog prostora, na kojem uspješno obitavaju različite vjerske zajednice i narodi. Tako će biti i u budućim vremenima, bez obzira da li postoji politička nezavisnost i država na ovim prostorima.

Kako je Duklja tumačena u crnogorskoj, jugoslovenskoj i srpskoj istoriografiji i zašto je pitanje „čija je Duklja“ danas toliko politički i identitetski važno? Može li se kroz odnos prema Duklji pratiti i odnos prema Crnoj Gori kao istorijskom subjektu? Od samog početka razvoja istorijske nauke na južnoslovenskom prostoru, pitanje Duklje je bilo različito interpretirano u zavisnosti od nacionalnih interesa. Prvi koji je iznio tezu da je srednjovjekovna Duklja posebna država i da se tako treba proučavati je hrvatski istoričar Fran Milobar, no baš zbog toga on i njegovo djelo su bili izopšteni iz glavnih tokova istorijske nauke. Od tada traju stalni pokušaji da se Duklja implementira u istoriju susjednih naroda u čemu će srpska istoriografija svakako prednjačiti. Tako su izvođene interpretacije Ljetopisa popa Dukljanina, kako bi se ovo veliko djelo srednjovjekovne književnosti prisvojilo, a njegovi podaci tumačeni prema sopstvenim interesima. Jednako se radilo i sa arheološkim nalazima, đe su srpski arheolozi i istoričari umjetnosti prepravljali nađeno radi stvaranja iskrivljene slike o našoj prošlosti. Najbolje primjere za to imamo na Martinićkoj gradini, gdje su pokušali da uguraju srpskog kneza Mutimira i u Svaču, gdje su brisali tekst ktitorske ploče. Sve to govori o odnosu prema današnjoj Crnoj Gori, čak i u jugoslovenskoj državi. Uostalom, iz redakcije Istorije naroda Jugoslavije jedino je crnogorski predstavnik, dr Jagoš Jovanović bio izbačen i to upravo na pitanju Duklje.

Između perioda Zete pod Nemanjićima i države Crnojevića nalazi se gotovo vijek vladavine Balšića. Kakvo mjesto Balšići zauzimaju u političkom razvoju Zete i koliko je njihova vlast važna za razumijevanje kontinuiteta političke posebnosti prostora iz kojeg će se razviti Crna Gora? Dinastija Balšića je ta koja je podigla državu Zetu na korijenima nekadašnje Duklje. Da je to zaista tako svjedoči da su braća Balšići odmah po stupanju na vlast primili katoličanstvo, što je odraz nastavka dukljanske državotvorne tradicije. Ili kako bi sam papa rekao da odagnaju „zablude i vječni mrak”. U tom smislu, uloga dinastije Balšić je nemjerljiva u crnogorskoj državnoj tradiciji, jer su oni iskoristili prvo popuštanje vlasti Nemanjića i osamostalili Zetu. To takođe svjedoči o državnoj svijesti ovog naroda koji i poslije dva i po vijeka nije zaboravio stare tradicije Duklje. Isto tako, značaj Balšića je u tome što su mudrom politikom uspjeli da održe Zetu između brojnih lokalnih feudalaca, ali i da ponovo izbalansiraju vjerske prilike u Zeti. Balšići su ti koji su uspjeli da ponovo stave Zetu na mapu Evrope i budu značajan faktor na Balkanu.

Kakav mjesto Crnojevići zauzimaju u istorijskom razvoju Zete odnosno Crne Gore? Šta njihova vladavina, uspostavljanje Cetinja kao političkog i duhovnog središta i djelovanje Crnojevića štamparije znače za kasniju crnogorsku državnu i kulturnu tradiciju? Dinastija Crnojevića još jedan je svijetli primjer borbe za slobodu crnogorskog naroda. Njihova pojava je u XV vijeku označila nastavak državne tradicije koja je začeta pod Balšićima, jer kada je Jelena Balšić pokušala da falsifikuje posljednju volju svog sina Đurđa i pripoji njegovu državu srpskoj Despotovini, Crnojevići su poveli odlučnu borbu protiv još jednog osvajanja Zete. Zbog toga se dosadašnja srpska i jugoslovenska istoriografija silno trudila da preskoči i obriše iz sjećanja činjenicu da je Stefanica Crnojević tri puta pobjeđivao vojsku srpskog despota i definitvno potjerao iz Zete. Čak i kada je ojađeni despot Đurađ Branković pokušao da sa sobom povede zetskog mitropolita, ovaj je u Dubrovniku skočio sa lađe u more kako bi se spasio despotovih okova. Nasljednici Stefanice Crnojevića izgradiće nezavisnu državu i pored velikog pritiska nadiruće Otomanske imperije. Gospodar Ivan Crnojević će, mada iznuđeno, sagraditi svoju prijestonicu Cetinje, koja će ostati nukleus crnogorske države u budućim vremenima.