Ministarstvo najavilo produženje javne rasprave za još 15 dana

Ministarstvo kulture i medija najavilo je da će javna rasprava o Nacrtu zakona o kulturi najvjerovatnije biti produžena za oko 15 dana. Ova odluka dolazi nakon što je 36 aktera crnogorske kulturne scene zatražilo da rok bude pomjeren najmanje do 15. oktobra i da se organizuju dodatne javne i tematske konsultacije.

Rasprava, koja je počela 4. avgusta, prema prvobitnom planu trebalo bi da bude završena 14. septembra. Predstavnici civilnog sektora tražili su produženje za najmanje 30 dana, dok je iz Ministarstva, poslije okruglog stola održanog na Cetinju, saopšteno da će učesnicima vjerovatno biti ostavljeno još oko 15 dana za dostavljanje primjedbi i sugestija. Konačna odluka o produženju, kao ni novi datum završetka rasprave, nijesu navedeni u saopštenju koje je Ministarstvo distribuiralo preko PR centra.

Na okruglom stolu otvorena su pitanja položaja nevladinih organizacija, kriterijumi finansiranja, višegodišnji programi, transparentnost bodovanja projekata i obaveza komisija da jasnije obrazlažu svoje odluke. Vršiteljka dužnosti sekretarke Ministarstva, Marija Tomović, kazala je da je namjera predlagača bila da se, na osnovu iskustava iz regiona, pronađe način za snažnije uključivanje nezavisne scene u sistem.

Prema predloženom rješenju, NVO kojima je kultura pretežna djelatnost mogle bi da zadrže postojeći pravni status, ali i da se, pod posebnim uslovima, registruju kao udruženja u kulturi i na taj način učestvuju na konkursima Ministarstva. Precizni uslovi, međutim, ne bi bili utvrđeni zakonom, već naknadno podzakonskim aktima, a konačni model zavisio bi i od usaglašavanja sa drugim nadležnim organima.

Ta organizacija upozorila je na kontradikciju između člana 78, kojim se predviđa mogućnost upisa NVO u Registar udruženja u kulturi, i člana 83, kojim se nevladinim organizacijama uskraćuje pristup konkursima Ministarstva i lokalnih uprava ukoliko ne ispune uslove za novi status. Expeditio je zatražila da se NVO omogući ravnopravno učešće na konkursima, a da se odlučuje prema kvalitetu programa, iskustvu, referencama i doprinosu javnom interesu, a ne prema pravnom obliku organizacije.

Zatraženo je i da se maksimalno sufinansiranje programa poveća sa predloženih 50 na 90 odsto, jer nezavisna scena, za razliku od javnih ustanova, uglavnom nema stalno budžetsko finansiranje. Predstavnici civilnog sektora na okruglom stolu ponovili su da mogućnost učešća NVO i kriterijume finansiranja treba preciznije urediti samim zakonom.

Iz Ministarstva su objasnili da je takvo rješenje rezultat usklađivanja sa postojećim sistemom strateškog planiranja i propisima koji uređuju izradu, usklađivanje i sprovođenje strateških dokumenata. Expeditio je, međutim, ocijenila da bi nacionalni i lokalni programi morali ostati zakonska obaveza, upozoravajući da bi neposredno utvrđivanje prioriteta od izvršne vlasti moglo otvoriti prostor za dodatnu centralizaciju i politizaciju kulturne politike.

Državni sekretar Miloš Nenezić kazao je da bi novi zakon trebalo da uspostavi savremeniji, jasniji, funkcionalniji i transparentniji sistem u kulturi. On je ocijenio da je važeći zakon imao značajnu ulogu u razvoju kulturnog sistema, ali da je njegova višegodišnja primjena pokazala potrebu za sveobuhvatnim unapređenjem i prilagođavanjem promjenama u kulturnom sektoru.

Načelnica u Direktoratu za kulturno-umjetničko stvaralaštvo, Aleksandra Popović, kazala je da Nacrt proširuje javni interes u kulturi i stavlja akcenat na participativnost, inkluzivnost, digitalizaciju, inovacije, mobilnost umjetnika i stručnjaka, međunarodnu saradnju, kreativne industrije i dostupnost kulturnih sadržaja.

Iz Ministarstva je poručeno da će primjedbe sa okruglog stola biti dodatno razmotrene, uz uporedna iskustva i evropske prakse, kako bi konačni tekst bio rezultat što šireg dijaloga sa umjetnicima, stručnjacima, ustanovama, strukovnim udruženjima i civilnim sektorom.

Nacrt zakona o kulturi donosi neobičnu „profesionalizaciju“ upravljanja javnim ustanovama: Ministarstvu i drugim osnivačima daje snažnije mehanizme kontrole, dok direktorima istovremeno uklanja jedan od najjasnijih osnova odgovornosti za programske i finansijske rezultate. Prema predloženom rješenju, članovi upravnog odbora bili bi dužni da zastupaju interese i stavove organa koji ih je izabrao.

Time se njihova uloga praktično pomjera od zaštite interesa ustanove i struke prema zastupanju političke volje osnivača. Ministarstvo bi, uz to, moglo upravnom odboru i direktoru državne ustanove da izdaje obavezujuće smjernice, a nepostupanje po njima predstavljalo bi osnov za razrješenje.

Poslušnost prema Ministarstvu tako bi postala izričita zakonska obaveza. Neuspjeh u radu, po svemu sudeći, ne mora. Iz Nacrta je, naime, izostavljena odredba važećeg zakona prema kojoj direktor može biti razriješen ako savjet ustanove ne usvoji program rada ili izvještaj o finansijskom poslovanju.

Ukoliko predloženo rješenje bude usvojeno, direktor bi mogao ostati na funkciji i kada upravni odbor odbije njegov plan rada ili finansijski izvještaj. Osnivač bi za smjenu morao da pronađe i obrazloži neki drugi zakonski osnov. To svakako nije bezazlena pravna intervencija, već slabljenje neposredne programske i finansijske odgovornosti rukovodilaca.

Koliko su mehanizmi odgovornosti važni, pokazuje slučaj Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Savjet te ustanove, podsjetimo, zatražio je razrješenje direktora Vladislava Šćepanovića, ali Ministarstvo nije postupilo po inicijativi. Umjesto odluke o zahtjevu Savjeta, uslijedili su poremećaji u radu i promjene u sastavu tog tijela, dok je direktor ostao na funkciji. Novi zakon takvu praksu ne sprečava. Naprotiv, ustanovama propisuje upravne odbore koji treba da zastupaju stavove vlasti, Ministarstvu daje obavezujuće smjernice, a uklanja jasan osnov za smjenu direktora čiji rezultati nijesu dobili podršku organa upravljanja.

Zato se iza najavljene „profesionalizacije“ nazire drugačiji model: direktor ne mora nužno da bude smijenjen zato što mu nijesu usvojeni program rada i finansijski izvještaj, ali može biti razriješen ako ne posluša Ministarstvo?! Kontrola, dakle, ostaje čvrsta, samo se odgovornost premješta – sa rezultata rada na političku poslušnost.