Sahrana Ratka Mladića i njen uticaj

Sahrana Ratka Mladića u ovom obliku je nešto što smo svi očekivali. Čudno bi bilo da se desila u porodičnom, privatnom okruženju. Srbija je državnim počastima priznala učešće u ratu devedesetih i poklopila svu priču o građanskom karakteru rata u Bosni i Hrvatskoj. Za nas koji pamtimo kad su i kako sukobi počeli i koji prilično dobro razumijemo što je bilo okidač za njih, ovo nije nikakva novost.

Nije ni novost zašto je Mladić voljen i proslavljen. Nikako zbog toga što je branio, nego zbog toga što je učinio u Srebrenici, tačnije Potočarima. Otud i transparent na Marakani. Za Porfirija je Mladić heroj, što srpskog patrijarha svrstava u koš sa Kirilom ruskim, koji je zločinački pohod Rusije na Ukrajinu nazvao svetim ratom.

Očigledno je da je za pravoslavne crkve Rusije i Srbije ono što se dešava u Ukrajini sada i što se dešavalo u Bosni devedesetih pravoslavni džihad, ili bolje rečeno krstaški pohod – svojevrsna rekonkvista zakašnjela šest vijekova. Sa tom pričom, ili bolje rečeno narativom, Ratko Mladić je čistio Podrinje. Sjećate se kome se svetio od „dahija do današnjeg dana”. Evropska komisija je uspjela da se upiše u sramotne stranice istorije pisanjem i brisanjem i još jednim spašavanjem redova Vučića.

Čovjeka kojega EU i Zapad vade iz rupe svako malo kao onu ovcu iz gif-a, koja odmah nakon toga ne propušta priliku da se naglavačke opet zakopa u tu istu rupu. Stadioni, ulice, mediji, dominantan dio srpske javnosti je u suzama ispratio generala. Oni isti nadvožnjaci nad auto-putem u novobeogradskim blokovima, sa kojih je bacano cvijeće na tenkove koji su odlazili put Vukovara, sada su dočekali državni kortež sa kovčegom Ratka Mladića.

I nije ovo sve rezultat samo Vučićeve vladavine. Vučić jeste uneredio medije u Srbiji. Ali ti njegovi mediji ne mogu da mobilišu ljude da izađu na ulice. Problem je mnogo dublji. Elite mogu da blago usmjeravaju javno mnjenje, ali nije tu samo riječ o ponudi. Veći dio je potražnja. A masa traži osvetu. Masa traži lijek za nacionalne i etničke lomove i ožiljke. Ti ožiljci nisu imaginarni. Srbija je danas puna izbjeglica i njihovih potomaka sa svih onih prostora na kojima plan širenja teritorije nije uspio. Ti ljudi u Mladiću vide pobjedu.

U Bosni je Srbija dobila rat. Osvojila pola teritorije. Očistila Lebensraum. Problem je strukturalan u svojoj prirodi. Dublji mnogo od medija i političara. Institucionalan je, ako hoćete. Ovaj resantiman ne gaje mediji niti bilo kakav Informer ili Alo, ovo je rezultat višedecenijske indoktrinacije u školama i crkvama u Srbiji i diljem srpskog svijeta.

U Srbiji postoji vibrantno i zdravo građansko društvo. Postoje novinari. Prostor im je sve suženiji, ali postoje. U Srbiji postoje ljudi koji su bucali postere Ratku Mladiću, javno govore protiv ovakve sahrane, ponašanja navijača i intelektualaca. Interesantno je da se među Srbima u Crnoj Gori niko nije oglasio da uradi isto. A bilo je mnogo onih koji su javno žalili za generalom, neki se usudili da odu na sahranu.

Što nam to govori o srpskoj politici u Crnoj Gori?