Ko danas predstavlja Crnogorce u Srbiji?

Institucije postoje. Zakonska prava postoje. Budžeti postoje. Konkursi postoje. Nacionalni savjet postoji. Crnogoraca je sve manje.

U predvečerje novih izbora za nacionalne savjete nacionalnih manjina u Srbiji, za crnogorsku zajednicu mnogo važnije od pitanja ko će biti kandidati jeste pitanje koje se godinama izbjegava: ko zapravo bira one koji će govoriti u naše ime i na čemu počiva njihov legitimitet? To pitanje danas ima posebnu težinu.

Na popisu 2011. godine u Srbiji se 38.527 građana izjasnilo kao Crnogorci. Jedanaest godina kasnije bilo ih je 20.238. Za samo jedan međupopisni period broj izjašnjenih Crnogoraca smanjen je za gotovo 48 odsto. Nijedna institucija sama nije proizvela takav pad. Demografski procesi, migracije i promjene u nacionalnom izjašnjavanju svakako imaju svoj udio. Ali kada zajednica za jedanaest godina izgubi gotovo polovinu ljudi koji se tako nacionalno izjašnjavaju, institucija čiji je osnovni razlog postojanja očuvanje njenog identiteta nema pravo da taj podatak tretira kao običnu statistiku.

Asimilacija kojoj nije potrebna zabrana. Govorimo veoma sličnim jezikom kao većinsko stanovništvo, najvećim dijelom pripadamo istoj pravoslavnoj vjerskoj tradiciji, a istorijske, porodične i kulturne veze Crne Gore i Srbije duboke su i višeslojne. Upravo zato je dovoljno da se u dijelu javnog i medijskog prostora godinama relativizuje posebnost crnogorskog nacionalnog identiteta; da se Crnogorcima objašnjava da su zapravo nešto drugo, da je njihova nacionalna posebnost politički konstrukt, istorijska greška ili privremena zabluda.

U takvom ambijentu razvija se etnička mimikrija. Identitet nije formalno zabranjen, ali pojedinac procjenjuje da je društveno jednostavnije, profesionalno sigurnije ili naprosto komotnije da ga ne ističe. Kada se takav obrazac prenese na sljedeću generaciju, asimilaciji više nije potrebna administrativna prinuda. Upravo bi Nacionalni savjet morao biti prva institucionalna brana takvom procesu.

Godinama se kroz konkurse namijenjene dijaspori i iseljenicima finansira veliki broj organizacija sa crnogorskim predznakom u Srbiji. Među njima su udruženja povezana sa strukturama Nacionalnog savjeta kod kojih je teško prepoznati kontinuiran život u zajednici izvan konkursnih procedura. Zato nije dovoljno raspisati konkurs, podijeliti sredstva i arhivirati izvještaje. Crna Gora mora znati koga finansira, ko tim organizacijama upravlja i kakva je njihova stvarna aktivnost.

Nukleus problema crnogorske manjinske samouprave u Srbiji jeste poseban birački spisak – PBS. Građanin se u njega upisuje na lični zahtjev i time stiče posebno biračko pravo na izborima za Nacionalni savjet. Pri tome treba napraviti razliku koju javnost često ne pravi. Nacionalni identitet je lično pravo. Država nema pravo da određuje ko jeste, a ko nije Crnogorac. Niko nije dužan da bude upisan u PBS da bi bio Crnogorac. Ali PBS nije evidencija identiteta. On je birački spisak iz kojeg proizilazi posebno biračko pravo – pravo da se bira i bude biran u instituciju koja u ime crnogorske zajednice ostvaruje zakonom utvrđena ovlašćenja u kulturi, obrazovanju, informisanju i službenoj upotrebi jezika i pisma.

I tu nastaje problem. Sadržaj tog biračkog tijela poznat je državi, ali ne i nacionalnoj zajednici iz koje ono proizilazi. Godinama postoje ozbiljne sumnje, zasnovane i na iskustvima sa terena, da su tokom izbornih procesa u PBS crnogorske nacionalne manjine organizovano upisivani članovi i simpatizeri vladajućih partija radi stvaranja biračkog tijela potrebnog za kontrolu Nacionalnog savjeta. Među njima su, prema tim saznanjima, i ljudi koji prethodno nijesu pripadali niti bili aktivni u crnogorskoj nacionalnoj zajednici, kao i osobe čiji se upis teško može objasniti bilo kakvom prethodnom vezom sa tom zajednicom.

Postoje i tvrdnje o građanima koji su se u PBS-u našli bez stvarnog znanja da su upisani. Posebno zabrinjavaju saznanja sa terena da se partijsko članstvo, prema političkoj potrebi, usmjerava ka upisu ili brisanju iz pojedinih posebnih biračkih spiskova. Upravo zato zatvorenost PBS-a predstavlja suštinski problem: zajednica nema mogućnost da provjeri ni sastav sopstvenog biračkog tijela ni promjene koje se u njemu događaju između izbornih ciklusa.

Sloboda nacionalnog izjašnjavanja jeste neprikosnovena, ali ona ne smije postati zaklon iza kojeg će partijska infrastruktura proizvoditi biračko tijelo jedne nacionalne manjine. Ako su ove sumnje neosnovane, država ima jednostavan način da ih otkloni – transparentnošću i nezavisnom kontrolom. Dok god je spisak zatvoren, crnogorska zajednica ne može odgovoriti ni na elementarno pitanje: koliko se Crnogoraca zaista nalazi u posebnom biračkom spisku crnogorske nacionalne manjine? Zato PBS crnogorske nacionalne manjine zahtijeva temeljnu reviziju i novi nivo transparentnosti.

JMBG, adrese i drugi osjetljivi lični podaci moraju ostati zaštićeni. Ali imena ljudi koji dobrovoljno koriste posebno biračko pravo da biraju i budu birani u manjinsku samoupravu, kao i naselja, odnosno jedinice lokalne samouprave u kojima imaju prebivalište, ne mogu istovremeno biti tajna upravo za zajednicu u čije ime to pravo ostvaruju. To je važno i zbog mogućnosti da se struktura PBS-a uporedi sa popisnom strukturom zajednice, posebno tamo gdje se pojavljuje veći broj birača iz mjesta u kojima, prema popisnim podacima, Crnogoraca nema ili ih ima tek u zanemarljivom broju. Takva odstupanja sama po sebi nijesu dokaz zloupotrebe, ali u zatvorenom sistemu predstavljaju razlog više za nezavisnu reviziju.

Ko ne želi da koristi posebno biračko pravo, ne mora biti u PBS-u i time ništa manje nije Crnogorac. Ali ko želi da bira i bude biran u instituciju koja govori u ime jedne nacionalne zajednice, mora biti spreman da se toj zajednici predstavi. U tome ne bi trebalo da bude ni straha ni stida. Manjinska samouprava ne može počivati na tajnom biračkom tijelu poznatom državi, a nepoznatom zajednici koju bi trebalo da predstavlja.

Nije važno samo ko bira – nego i kako se bira. Broj ljudi upisanih u PBS ne određuje samo koliko građana ima pravo glasa. Od tog broja zavisi i način izbora Nacionalnog savjeta. Crnogorci su 2014, 2018. i 2022. Savjet birali posredno, preko elektora. Na izborima prije četiri godine da bi neko postao elektor crnogorske nacionalne manjine, morao je prikupiti 45 ovjerenih potpisa birača upisanih u PBS. Potvrđeno je 120 elektorskih prijava. Poslije popisa 2022. situacija se bitno promijenila. Kako je broj izjašnjenih Crnogoraca pao na 20.238, zakonski prag za neposredne izbore sada iznosi nešto više od osam hiljada upisanih u PBS. Zato će predstojeći izbori biti posebno važni.

Treba pažljivo pratiti koliko je birača u PBS-u nekoliko mjeseci prije raspisivanja izbora, a koliko će ih biti 24 časa prije raspisivanja, kada se utvrđuje izborni model. Ali eventualni neposredni izbori ne smiju stvoriti privid da je osnovni problem time riješen. Ako zajednica ne može da provjeri ko čini njeno biračko tijelo, problem ostaje isti – samo se iz elektorske skupštine prenosi na neposredno glasanje.

Neposredni izbori ne mogu izliječiti birački spisak u čiji integritet zajednica nema mogućnost da se uvjeri. Kako elektori proizvode političku kontrolu? Prethodna dva izborna ciklusa pokazuju zbog čega je elektorski model, u kombinaciji sa zatvorenim PBS-om, posebno problematičan. Elektorske prijave ne podnose se istovremeno, već sukcesivno tokom zakonom određenog perioda. Dok taj postupak traje, resorno ministarstvo jedino ima uvid u pristigle prijave, dok njihov ukupan broj ne saopštava javnosti.

Po završetku prijavljivanja utvrđuje se broj potvrđenih elektora i saziva elektorska skupština, na kojoj elektori glasaju za liste kandidata za Nacionalni savjet. Broj elektora pritom određuje i koliko je njihove podrške potrebno da bi jedna lista uopšte mogla biti kandidovana. Upravo se u tom mehanizmu, prema iskustvima iz izbornih procesa 2018. i 2022. godine, prepoznaje obrazac političkog inženjeringa. Kako su pristizale prijave elektora izvan vladajućih struktura, tako je vladajuća politička infrastruktura obezbjeđivala dodatne elektorske prijave potrebne da sačuva odnos snaga koji joj garantuje većinu. I tako do isteka roka.

Ne postoji dokumentovana komunikacija između državnih i partijskih struktura koja bi pokazala kako je taj proces koordiniran. Ali postoji obrazac kojem se svjedočilo i, prije svega, njegov rezultat. A rezultat nije bila samo pobjeda jedne političke grupacije. Rezultat je bilo odsustvo stvarnog izbora. Elektori izvan vladajuće strukture nijesu imali dovoljan broj da kandiduju alternativnu listu. Na izbornoj skupštini postojala je samo jedna lista, koja je potom osvojila sva 23 mjesta u Nacionalnom savjetu. Formalno, procedura je sprovedena. Formalno, održano je glasanje. Formalno, izabran je Nacionalni savjet. Ali izbor na kojem ne postoji mogućnost političke alternative teško se može predstavljati kao autentična manjinska samouprava.

Sadašnji saziv Nacionalnog savjeta nalazi se pod apsolutnom političkom kontrolom struktura vladajuće koalicije SNS-a i SPS-a. To više nije pitanje nekoliko spornih mandata. To je pitanje političkog preuzimanja manjinske samouprave. I tu se ponovo vraćamo PBS-u. Zatvoren PBS proizvodi biračko tijelo. Birači proizvode elektore. Elektorska većina proizvodi Savjet. Savjet zatim dobija institucionalni legitimitet, javna ovlašćenja, uticaj i novac. PBS, dakle, nije birokratska fusnota sistema. On je njegova početna tačka. Dok god je spisak zatvoren, crnogorska zajednica ne može odgovoriti ni na elementarno pitanje: koliko se Crnogoraca zaista nalazi u posebnom biračkom spisku crnogorske nacionalne manjine? Zato PBS crnogorske nacionalne manjine zahtijeva temeljnu reviziju i novi nivo transparentnosti.