Crna Gora između evropskih aspiracija i unutrašnjih problema

Crna Gora je bez ikakve sumnje prva sljedeća članica Evropske unije. Istovremeno, to ni na koji način ne odražava trendove unutar same države koji su sve više protucrnogorski i protueuropski. Crna Gora se iznutra suočava s etnofederalizacijom: rastakanjem zajedničkih nazivnika države, jačanjem četništva i vlašću nesposobnom za provedbu bilo kakve stvarne reforme.

Izbori 30. kolovoza 2020. bili su prekretnica u novijoj povijesti Crne Gore. Dugogodišnja vlast je pala, a dugogodišnja opozicija postala vlast. Od onoga što je tada obećavano, malo je ostalo, a još manje realizirano. Gospodarstvo je i dalje ekstraktivne prirode, rast plaća osiguran je makinacijama s doprinosima, a ne rastom realne ekonomije. Nastavljena je, a negdje i povećana praksa stranačkog zapošljavanja, dok je borba protiv kriminala svedena na obračun s jednim, a vrlo blag odnos prema drugom kriminalnom klanu. Jedini napredak koji država bilježi jest onaj na europskom putu, ako napredak mjerimo zatvorenim poglavljima, ne i stvarnim učinkom u društvu.

U Crnoj Gori su se od 2020. izmijenile tri vlade: vlada izgubljenog Zdravka Krivokapića, vlada štetočinskog Dritana Abazovića i trenutna vlada, vlada odsutnog Milojka Spajića, premijera kojeg nema. Europski put Crne Gore glavna je igra u gradu te sveprožimajuća tema i svojevrsni parareligijski fenomen. U Evropsku uniju se u Crnoj Gori zaklinju gotovo svi, EU je navodno rješenje za sve. Takva situacija, naravno, u konkretnim dnevnopolitičkim kategorijama po definiciji najviše pogoduje vlasti.

S vremenom se EU-retorika pretvorila i u smokvin list za sve i svašta – pa ako postavite pitanje zašto je premijer lagao o vlastitom državljanstvu, zašto ga nema u Skupštini kad se izglasavaju novi ministri njegove vlade, zašto šuti o podizanju spomenika ratnom zločincu, zašto policija mirno gleda kako lokalni nasilnici na tom podizanju spomenika tuku novinare ili zašto ministar policije ne daje ostavku ili nije smijenjen zbog loše reakcije policije nakon što je masovni ubica na Cetinju neometano hodao okolo i ubijao – riskirate biti optuženi za podrivanje europskog puta države.

Crnu Goru u ovom trenutku predvodi trokomponentna vlast kojoj su pridružene stranke manje brojnih naroda. Pokret Evropa sad! (PES) premijera Milojka Spajića pozicionira se kao proeuropska i reformistička struktura, a odnedavno je pridruženi član Europske pučke stranke te uživa snažnu (i nezasluženu) podršku vrha Europske unije. Ispod površine, ogoljeno od retorike, radi se o političkoj nakupini svega i svačega, a većina skupštinskih zastupnika te stranke osobno su i interesno bliži Andriji Mandiću, predsjedniku Skupštine i četničkom vojvodi, nego drugim akterima crnogorske političke scene.

Spajić je nezainteresiran za upravljanje državom i za upravljanje skupštinskom većinom, što je Andriji Mandiću omogućilo postati pravim gospodarom te većine. Nova srpska demokratija (NSD) predsjednika Skupštine i četničkog vojvode Andrije Mandića pokušava se pozicionirati kao proamerička i proeuropska konzervativna stranka, nakon gotovo tri desetljeća Mandićeve četničke i putinističke politike.

Dok Mandić neiskreno govori o pomirenju, sustiže ga pritisak prošlosti i biračkog tijela, pa tako ovaj put, za razliku od svog dojučerašnjeg suborca Milana Kneževića, ne hvali otvoreno Ratka Mladića, no njegovoj obitelji upućuje sućut povodom smrti ratnog zločinca. Mandić je napravio odmak od Vučića kojeg procjenjuje skorašnjim gubitnikom, ulizuje se europskim dužnosnicima, a preko Dodikovih kontakata u Izraelu pokušava ostvariti ulaz u američku Republikansku stranku.

Za razliku od Spajićevog PES-a i Bečićevih Demokrata, Mandić se jedini u državi bavi politikom u pravom smislu te riječi, gomilajući svoju moć. Traga za savezništvima, kontrolira Radioteleviziju Crne Gore, a s pojedinim poroznim političkim predstavnicima crnogorskih Bošnjaka i Albanaca provodi etnofederalizaciju – dijeli državni plijen prema nacionalnom ključu, savršeno svjestan da na kraju dana od toga on najviše profitira.

Ranjena strana takvog rasporeda odnosa prvo je Crna Gora i njezino društveno tkivo, a onda i Crnogorci. Demokratska Crna Gora (Demokrate/DCG) Alekse Bečića kontrolira vojsku i policiju. Njezin lider, Aleksa Bečić, persona je non grata u Hrvatskoj. Ta mu titula izrazito smeta i za njezino ukidanje navodno pokušava lobirati. Demokrate su se predstavljale kao pomiriteljska priča koja će nadići nacionalne rovove, no u međuvremenu su se pokazali najnesposobnijima u crnogorskoj vlasti, uz to u svakoj delikatnoj situaciji servilnima i Vučiću i SPC-u.

Smrt Ratka Mladića bila je posljednji simptomatski događaj u razotkrivanju shizofrenosti ove vlasti. Za neke u vlasti on je heroj, za neke zločinac, a za neke ili jedno ili drugo – no o tome se ni ne usude izjasniti. Pa tako europejci Spajić i Bečić šute, Mandić upućuje sućut obitelji ratnog zločinca, dok pojedini iz Socijalističke narodne partije (SNP) smatraju da je on heroj. Ministar vanjskih poslova i lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović izjavljuje da ovaj „i živ i mrtav, zaslužuje samo prezir“, no taj prijezir očito nije dovoljan da bi napustio vlast u kojoj se nalazi s četničkim vojvodom.

Sada najavljuje da će BS glasati za opozicijsku inicijativu smjene Mandića, no čini se tek nakon što je postalo očito da opozicija neće imati dovoljno glasova za smjenu. Mandić na to tobože velikodušno poručuje da se „pomirenje pokazuje onda kada je najteže, razumijemo odluku Bošnjačke stranke“. Bura u čaši vode, sve je uigrano i sve ostaje isto.

Ova situacija još jednom pokazuje da je trenutna vlast amalgam niza osobnih i stranačkih interesa, bez stvarne vrijednosne komponente, s Mandićevom četničkom komponentom koja jedina zna što dugoročno radi, a besplatno jaše na od Europske unije poklonjenom valu. Srpska pravoslavna crkva igra ključnu ulogu u Crnoj Gori, a njen primarni pritisak nad donositeljima odluka jest strah od zamjeranja.

Odnos Beograda prema Crnoj Gori prelomio se i na pitanju crkve. Naime, Vučić i njegov lojalist Porfirije Perić rade sve kako bi osigurali stabilnost crkvene strukture u Crnoj Gori. Dodjelom osobne titule mitropolita Metodiju, uz već postojećeg mitropolita, Beograd otvoreno gazi dosadašnju tradiciju, a sve glasnije se šuška o mogućnosti stvaranja Bokokotorske eparhije na štetu mitropolije.

Crnogorska opozicija od gubitka vlasti 30. kolovoza 2020. nastavila se ponašati kao da je i dalje na vlasti – spora, nadmena i promašena. Iskreno vjerujući da gubitak vlasti nije bio generacijsko upozorenje, već tek kratkotrajna anomalija, izgubila je gotovo sve izborne utakmice. Demokratska partija socijalista (DPS) se nalazi u svojevrsnom limbu, uživajući solidan postotak podrške, ali percepcijski izolirana za bilo kakvo koaliranje koje vodi ka vlasti.