Mandićeva sudbina u politici

Zar neko stvarno vjeruje da će Andrija Mandić biti smijenjen, da bilo ko to stvarno i iskreno želi u vlasti i van nje? Da li mislite da bi u ovom trenutku koncentraciona vlada bila moguća? Da bi sada PES i ostali, manje od godinu dana prije izbora, vlast kolektivno izvršila samoubistvo i krenula u još jedan eksperiment poput onoga Dritanovoga sa manjinskom vladom?

Ovoga je najviše svjestan upravo Andrija Mandić, koji bi sada najradije pjevao drugu pjesmu. Zaboravio bi i Ratka Mladića, i četnikovanje i sve ostalo samo da bi sačuvao vlast i privilegije, za sebe i za svoju partijsku vojsku. Ali ne može. Iznova se svaki put čudim kako ljudi naivno vjeruju da je u politici političkim elitama i liderima sve moguće. Da mogu ujutru da se probude i promijene pravac i da će puk bespogovorno da ih slijedi.

Tokom DPS vladavine, svjedočio sam uvjeravanju od ozbiljnih ljudi da će SNP odigrati u trenutku kada god je trebalo, i uskočiti da spasi nešto DPS-u, ali se to nije događalo. Jeste, na nekim sitnicama i kadrovskim kombinacijama, ali SNP nikad nije mogao da isporuči do kraja ono što su njegove elite obećavale DPS-u. Zašto? Jer su znali da moraju da se suoče sa pukom koga su godinama indoktrinirali. Nacionalizam je zajebana stvar. Kada njome podojiš mase, teško možeš da iskočiš iz staze koju si za njih i za sebe utabao.

To što Mandić radi sada i sve što je obećao on do kraja ne može da ispuni. On je bukvalno izvor svake ozbiljne krize ove vlasti. On i njegovi ljudi poput Vraneša ne mogu da se suzdrže jer je pritisak indoktrinacije ogroman. Dok oni svojim ispadima ljuljaju vladu, Demokrate to, pored istih razloga, rade još i nekompetentnošću.

Da su sve odradili kako treba oko ovoga trostrukoga ubistva, ljudi im opet ne bi vjerovali. U crnogorskom javnom mnjenju je prema njima stečen refleks da su nekompetentni i nesposobni. I šta god da se desi, od požara do ubistava, oni će biti odgovorni za to. PES ponekad djeluje kao da mu je važnije da Mandić ne izgubi reputaciju kooperativnog partnera, nego njihov sopstveni uspjeh.

I njihovo biračko tijelo je u dobrom dijelu indoktrinirano, ali ne u mjeri kako je to slučaj sa NSD-om, kome Milan Knežević diktira tempo. Samo moraju imati na umu da, kako vrijeme bude odmicalo, pritisak na Mandića će biti sve jači. Sa svih strana. Iz Srbije da bude veći Srbin od Pipuna. Iz Hrvatske i sa drugih mjesta da se batali onoga u što je do juče gorljivo vjerovao.

Osjetili su svi da je riječ o slaboj karici i da je to mjesto đe cijela priča može da pukne. Bez Mandića nema NSD-a, kao što bez Spajića nema PES-a. Bar ne njihovih uspješnih verzija. Umnogome ova vlast profitira i na anemičnoj i diskreditovanoj opoziciji. Osim DPS-a i SDP-a prema kojima postoji resentiman iznutra i nepotpuno povjerenje među partnerima spolja, imate samo Dritana i Uru. Čovjeka koji je pod očiglednom kontrolom Beograda, a u kojega se i dalje uzda ova ekipa podgoričkih hipsterskih opozicionara. Potencijala za promjenu nema, sem u slučaju nekakve vanredne katastrofalne situacije.