Polemika o Krstu Popoviću: Heroj ili kolaboracionista?

Prethodnih dana povela se vrlo važna i potrebna polemika o vrednovanju lika i djela crnogorskoga patriote i generala Krsta Popovića, njegova pokreta i njihove kontroverzne uloge u Drugome svjetskome ratu. Najbolji osvrt o navedenom problemu dao je Aleksandar Radoman koji je, vrednujući i kontekstualizujući Popovićev doprinos tokom njegove cjelokupne karijere, zaključio ispravno: Činjenica da je Popović sarađivao s okupatorom opterećuje njegovu javnu (a time mislim i na državnu) memorijalizaciju i simboličku heroizaciju.

Zanemarivanje te važne činjenice trasira put rehabilitaciji ostalih kolaboranata. Zbog toga je Radoman podvukao crtu razgraničenja između narodonoga heroja Ljuba Ćupića i generala Krsta Popovića kao neophodnost za današnji vrijednosni sistem. Na te stavove osvrnulo se u svojim kolumnama nekoliko autora koji su iznijeli drugačije mišljenje. Oni su, bez zadrške, Popovićevu kolaboraciju pravdali višim ciljevima.

Ako pogledamo argumentacijsku bazu na koju se oslanjaju ta gledišta, između njihove postavke „viši ciljevi“ i argumenata koje podastiru Gojko Perović kad je u pitanju Draža Mihailović, Šerbo Rastoder kad govori o Osmanu Rastoderu ili Nikola Camaj kad govori o albanskim kolaboracionistima – metodološki nema razlike. Nema, jer sva četiri pokušaja opravdavanja polaze iz lične identitetske perspektive.

Ovđe ne govorim o tome da su navedena četiri pokreta ista, daleko od toga (što je uostalom apostrofirao i Radoman, ali se na to njegovi kritičari nijesu ni obazirali), govorim o istovjetnoj metodi koju njihovi istorijski advokati koriste budući da im je krajnji cilj reinterpretacija dosadašnjih istoriografskih rezultata. O Krstu Popoviću i njegovu pokretu napisano je na stotine članaka i monografija, branjene magistarske i doktorske teze, snimani dokumentarci i pravljeni međunarodni naučni skupovi.

Dakle, njegov životni put nije nepoznanica, ali budući da se radilo o dosta specifičnoj ličnosti, to je interpretacijski nivo Popovićeve biografije vrlo zahtjevan poduhvat. Ako se za okvir interpretacije o Krstu Popoviću ne uzme u obzir cjelokupan globalni kontekst Drugoga svjetskog rata, vrijeme koje mu je prethodilo, potom politički, socijalni, ekonomski i etnički faktori u Jugoslaviji a onda sve to ne uvaži u pristupu dešavanjima u Crnoj Gori i njezinom kontekstu sa svim transformacijama koje ona doživljava od 1918. do 1953. godine, vrlo lako se može donijeti pogrešan sud.

Preskakanje važnih indikatora i utvrđenih fakata za donosioca istorijskog suda ili istraživača mogu predstavljati zamku pristrasnosti. Zato se prilikom donošenja suda moraju uvesti činioci – glavni bi, u slučaju Krsta Popovića, po svom značaju trebao biti granični događaj Druogoga svjetskog rata – 1945. godina i njegov završetak. Tada je dogovorom postavljen temelj za novi svijet (mislimo na svijet zapadne, liberalne demokratije koji je funkcionisao do Trampa) koji je zahtijevao jasno određenje prema prošlosti kako se zlo nacifašizma nikad ne bi ponovilo.

Nakon toga olakšano je prosuđivanje budući da se 1945. godine jasno mogla napraviti distinkcija između 2 ratujuća bloka u prethodnome sukobu koja se možda nije mogla povući 1940. ili 1941. godine. Naročito je to bilo teško učiniti samim akterima rata koje je zbunjivao domino efekat raspada Evrope pod najezdom Hitlera i Musolinija. Prebacimo se odmah na tadašnji jugoslovensko-crnogorski kontekst i aktuelnu polemiku: ako ćemo tražiti razloge zelenaške kolaboracije 1941. i njihovu surevnjivost prema 13-julskome ustanku, naći ćemo izuzetnih argumenata za kolaboraciju.

Zamislite samo ljude koji su doživjeli bjelaške pogrome i zvjerstva 1918–1929, čije su familije pobijene i prognane a oni pritvarani i maltretirani kad su viđeli rezultat 27-martovskih demonstracija – vladu Dušana Simovića u kojoj je zaministrovan Marko Daković, personifikacija bjelaške ideologije u Crnoj Gori. I zamislite samo strah kod tih ljudi koji već dvije godine intenzivno prate zbivanja na svjetskim frontovima i vide da najveće evropske vojske kapituliraju pred silama Osovine kao da na tenkove idu praćkom, a da na suprotstavljanje takvoj mehanizovanoj hordi pored komunista pozivaju neki njihovi dojučerašnji dželati.

S iskustvom 1918. koja ih je u potpunosti obilježila, oni, ljudi te zelenaške generacije, skovani u drugome vremenu i sistemu, lako su se mogli ponadati da će Italija, čija je kraljica njihova Crnogorka, ispraviti sve nepravde i omogućiti im političku i nacionalnu satisfakciju. Ako bih nastavio u ovome duhu a ne uzeo u obzir dešavanja do 1945. godine, daljom, dobro posloženom argumentacijom veoma bih lako rehabilitovao zelenaški pokret. Ali to neću raditi – ne zato što volim ili mrzim zelenaše, već zato što je to pogrešan, nenaučan i neetičan metod.

Isključivanjem činjenica da je s prihvatanjem kolaboracije došlo do primanja i druge vrste angažmana pod fašističkim kišobranom – saradnja s četnicima, primanje okupatorskih plata, oružja, opreme i tajina, učešće u zajedničkim vojnim akcijama; ili – što je još gore – pravdanjem tih postupaka „brigom za Crnu Goru“ doslovno bih prekršio osnovne postulate na kojima počiva istorijska nauka. Zato kažem, kolaboracija 1941. godine može se razumjeti i objasniti, što zbog dinamike događaja uoči i nakon kapitulacije Jugoslavije, što zbog krize ustanka i represalija okupatora koje su uslijedile.

Kolaboraciji je kumovala katastrofalna taktika komunista zbog poduzetog talasa preventivnih likvidacija pretpostavljenih neprijatelja i famozna „druga etapa revolucije“, nastala iz pogrešnog iščitavanja Staljinove najave o kontraofanzivi. Ako postoje logični i još u komunističkoj istoriografiji utvrđeni razlozi početne zelenaške kolaboracije, kolaboracija zelenaša i Krsta Popovića nakon kapitulacije Italije 1943. godine te priznavanja NOP-a za dio savezničke koalicije nikako se ne može ni pravdati ni razumjeti.

Ulaskom u pronacističku, pronedićevsku Narodnu upravu 1943. godine dio zelenaša je sebe zauvijek diskvalifikovao za bilo kakvo ozbiljno poslijeratno uvažavanje. Nakon što je zelenaški pokret odbio učešće na Neretvi na strani okupatora i na sebe preuzeo bijes četničkih krvoloka, njegovo političko vođstvo nije kapitalizovalo tu svoju odluku – ostalo je zarobljeno u strahu od ponavljanja 1918. godine.

A imao je Krsto Popović mnogo prilika da se uvjeri da partizani neće raditi što i bjelaši jer je tamo imao i đecu i svog prijatelja i generala Sava Čelebića, koji je krajem 1941. godine svim silama nastojao prevesti Popovića na antifašističku stranu. Da će komunisti biti pošteni prema Crnoj Gori, shvatio je Krsto tek na ljeto 1944. godine kad je probao da s njima stupi u kontakt. Nažalost, zakasnio je. Hipoteka saradnje s okupatorom bila je prevelika u očima onih koji su svojom krvlju oslobađali svaki kutak Jugoslavije i bili gladni i osvete i vlasti.

No, i pored svih antagonizama, sami komunisti su se poslije rata postepeno trudili, kako u istoriografiji, tako i u popularnoj kulturi, napraviti distinkciju između zelenaša i ostalih kolaboracionističkih pokreta. Vrsni istoričari Radoje Pajović i Ðuro Vujović u svojim istoriografskim klasicima o Drugome svjetskome ratu u Crnoj Gori razdvajaju zelenaše od četnika i s vidnim uvažavanjem pišu o ličnosti Krsta Popovića.

U kinematografiji – u filmu „13. jul“ koji je finansirala komunistička republika Crna Gora, zelenaški pokret dobija prostor da se čuje i njegova strana kroz lik Crnogorca koji tumači Bato Živojinović. To ni na nivou Jugoslavije, izuzev u slučaju domobrana, nećete naći u partizanskoj kinematografiji, vrlo važnoj za cijeli jugoslovenski komunistički sistem i heroizaciju NOB-a. To se mora naglasiti, jer su, kako rekoh, pobjednici iz 1945. pravili distinkciju između svojih neprijatelja.

Drugo je pitanje jesu li pobjednici bili surovi. Jesu, i te kako da jesu, i u ratu i poslije rata. Međutim, pobjednici iz 1945. nijesu ista vojska ni isti pokret koji su bili 1941. godine! Ni oni sami nijesu znali kako pristupiti Drugome svjetskom ratu. Prvo ga, zbog sporazuma Hitler – Staljin 1939. definišu kao imperijalistički rat kapitalističkih sila, potom 1940. pozivaju na demobilizaciju, što je među narodom doživljeno kao katastrofa, a onda, naglim zaokretom politike KPJ, dosta slobodne u odnosu na Staljinove čvrste direktive i isključivo Titovim zalaganjem – prelaze u aktivnu pripremu za rat.

Zločini koje partizani prave krajem 1941. i početkom 1942. godine umalo su taj pokret doveli do gašenja, no, nakon uočavanja pogrešne taktike i zauzimanjem drugačijega kursa – postaju najsnažnija antifašistička vojska na širem području Balkana, važna za sveukupne savezničke operacije Hitlerova sloma. Vraćam se na njihovu surovost – da, bilo je puno pogrešnih postupaka – evo, bez umotavanja da navedem konkretan primjer – iskreno i lično – ne mogu prežaliti likvidaciju Novice Radovića. Dan-danas, kad po ko zna koji put čitam njegovo saslušanje pred prijekim komunističkim sudom, ośetim bijes prema onima koji su ga nepravedno ubili.

Ali nijednoga trena ne pomislim da pravdam Radovićevu kolaboraciju, iako je, kažem, što se konkretno tiče suđenja, ono u potpunosti bilo nepravedno i vrlo je moguće da bi – da je Radović imao sreće da bude uhapšen kasnije – vjerovatno bio aboliran kao mnogi iz zelenaškoga pokreta. Bilo je to takvo vrijeme širom Evrope, surovi su bili saveznici prema neprijatelju i njihovim saradnicima, ogriješili su se o mnoge – i Amerikanci i Englezi i Sovjeti – pa niko ne umanjuje njihov doprinos pobjedi nacizmu. Isto važi i za Titovu vojsku. Nošena komunističkim fanatizmom, griješila je kao ijedna, ali je dala nedvosmislen doprinos pobjedi protiv najvećeg zla koje je svijet zadesilo u istoriji.

Na kraju ovoga teksta, ograničenog zbog same forme kolumne – želim naglasiti da nijesam rekao ništa novo u odnosu na ono što je u svome tekstu iznio Aleksandar Radoman. Vrlo podli napadi na njega i namjerno izvrtanje njegovih sudova i nazivanje njegova pisanja „satanizacijom lika i djela Krsta Popovića“, još jedno je odvratno poduzeće.