Rat u Ukrajini: Strateška borba izdržljivosti

Rat u Ukrajini ušao je u fazu u kojoj pitanje više nije samo ko može da osvoji više teritorije, već ko može duže da održi vojne, ekonomske i političke kapacitete za nastavak sukoba, ocijenio je u intervjuu za RTCG doktor političkih nauka i autor emisije „Arhitektura svijeta“ Nikola Banićević. On upozorava da bi nedostatak raketa-presretača mogao biti jedan od ključnih faktora buduće ravnoteže na ratištu, dok ukrajinski napadi na rusku energetsku infrastrukturu već proizvode konkretne ekonomske efekte.

Sukob u Ukrajini ne jenjava, naprotiv, svakodnevno slušamo izvještaje o obostranim napadima, u kojima strada i veliki broj civila. Kako biste vi opisali trenutnu situaciju na ratištu?

Banićević: Trenutnu situaciju bih opisao kao rat iscrpljivanja koji je i dalje veoma intenzivan, ali u kojem nijedna strana nije uspjela da ostvari odlučujuću stratešku prednost. Ruska Federacija i dalje ima određene strukturne prednosti, prije svega u ljudstvu, količini municije, raketnim kapacitetima i sposobnosti da dugoročno održava ratnu proizvodnju. Na pojedinim djelovima fronta ruske snage napreduju, ali je riječ uglavnom o postepenim pomjeranjima, a ne o velikom proboju koji bi dramatično promijenio vojnu sliku.

Ukrajina je pokazala sposobnost da nadoknađuje dio svojih slabosti razvojem novih načina ratovanja. Dronovi su postali jedan od ključnih instrumenata ukrajinske strategije, ne samo na frontu nego i duboko na ruskoj teritoriji. Time Kijev pokušava da poremeti rusku logistiku, energetiku i industrijsku bazu, odnosno da rat učini skupljim za Moskvu. Zbog toga danas više ne govorimo samo o klasičnom kopnenom ratu. Rat se vodi istovremeno za teritoriju, vazdušni prostor, logističke pravce, energetsku infrastrukturu i industrijske kapacitete.

Ruska Federacija pokušava da iscrpi ukrajinsku PVO i energetsku infrastrukturu, dok Ukrajina nastoji da ruskoj strani nametne sve veće troškove daljeg vođenja rata. Zato bih sadašnju fazu rata opisao kao stratešku borbu izdržljivosti. Pitanje više nije samo ko može osvojiti više teritorije, već ko može duže da održava vojni, ekonomski i politički kapacitet za rat. Upravo će ta sposobnost izdržljivosti u velikoj mjeri određivati narednu fazu sukoba.

Nedavno je Rusija izvela napad balističkim raketama, kada je stradalo najmanje 15 osoba, a na desetine je povrijeđeno, dok se Ukrajina suočava s kritičnom i katastrofalnom nestašicom raketa-presretača za sisteme protivvazdušne odbrane. Da li zapadni partneri čine dovoljno, kako bi Kijevu pomogli u ratnim dejstvima, i je li posrijedi zamor od rata kojemu se ne nazire kraj?

Banićević: Zapadne države i dalje pružaju značajnu vojnu, finansijsku i političku pomoć Kijevu, ali se istovremeno pokazalo da postoje ozbiljna ograničenja kada je riječ o proizvodnji i zalihama sofisticirane vojne opreme. Najosjetljivije pitanje trenutno je protivvazdušna odbrana. Ukrajina je pod pritiskom zato što ruska vojska kombinuje veliki broj dronova sa krstarećim i balističkim projektilima. Takva strategija ima za cilj preopteretiti ukrajinsku PVO i natjerati je da troši presretače brže nego što ih može dobiti i obnoviti.

To je posebno problematično kod najmodernijih sistema, jer njihovi presretači nijesu proizvod koji se može brzo nadomjestiti. Zapadna industrija jeste povećala proizvodnju, ali rat u Ukrajini pokazao je da su zalihe i proizvodni kapaciteti bili projektovani za mnogo kraći i drugačiji tip sukoba. Politički zamor svakako postoji jer rat traje godinama, zahtijeva ogromna finansijska sredstva i nema jasnog roka završetka. Ali dublji problem je strateška održivost pomoć. Zapadne države moraju istovremeno da naoružavaju Ukrajinu, obnavljaju sopstvene arsenale i odgovaraju na druge bezbjednosne krize. Dakle, ne mislim da je Zapad odustao od Ukrajine. Ali postaje sve očiglednije da postoji razlika između željenog nivoa pomoći i onoga što se može isporučivati kontinuirano i u potrebnim količinama.

Ostaje pitanje koliko dugo Ukrajina može održavati sadašnji nivo odbrane ukoliko se problem presretača i druge kritične municije ne riješi sistemski? To može biti jedan od ključnih faktora buduće ravnoteže na ratištu. Istovremeno, učestalim napadima dronovima, Ukrajina pogađa u brojne ruske rafinerije nafte i energetska postrojenja, posebno u zapadnom dijelu zemlje. Koliko to utiče na rusku sposobnost da tržište održi stabilnim, ali i na percepciju javnosti kada je dalji tok rata u pitanju?

Banićević: Ukrajinski napadi na rusku energetsku infrastrukturu predstavljaju pokušaj da se težište rata pomjeri sa fronta na ekonomsku snagu Ruske Federacije. Rafinerije su posebno značajne jer je potrebno tu naftu preraditi i obezbijediti dovoljne količine energenata za potrebe privrede, vojske i stanovništva. Upravo tu se već vide određeni efekti. Više ruskih rafinerija posljednjih mjeseci je bilo oštećeno ili privremeno van funkcije, a pritisak na domaće tržište goriva postaje sve izraženiji. Ruska država zbog toga mora da koristi administrativne mjere kako bi održala stabilnost snabdijevanja. To pokazuje da ukrajinski napadi više nijesu samo simbolički ili propagandni, već imaju konkretan ekonomski efekat.

Ipak, bilo bi pogrešno očekivati da će nekoliko talasa napada dovesti do sloma ruskog energetskog sistema. Rusija je veliki proizvođač nafte, ima ogromne resurse i sposobnost da prilagođava izvoz i unutrašnju distribuciju. Međutim, svaka oštećena rafinerija, svaki zastoj u proizvodnji i svaki poremećaj distribucije povećavaju troškove i zahtijevaju dodatnu intervenciju države. Međutim, to ne znači automatski i promjenu javnog stava prema ratu. Ruske vlasti imaju snažan mehanizam kontrole informacija i sposobne su da ekonomske posljedice predstave kao cijenu sukoba sa Zapadom. Zato bih značaj ukrajinske kampanje dronovima prije svega mjerio kroz kumulativni efekat.