Đukanovićevi satovi ili sat pravde

Kada je riječ o Milu Đukanoviću, vrijeme u Crnoj Gori kao da teče nekom posebnom toku. Dok se u brojim predmetima protiv običnih građana, privrednika ili političkih protivnika odluke donose ekspresno, slučajevi koji se odnose na nekadašnjeg nepokosnovenog vladara Crne Gore godinama ostaju u fazi 'izviđaja', provjera ili predistraga.

Takva je situacija i sa aferom o neprijavljenim luksuznim ručnim satovima. Specijalno državno tužilaštvo već više od sedam mjeseci saopštava samo jedno – 'izviđaj je u toku'. Bez naznake kada će biti okončan i da li će uopšte rezultirati pokretanjem postupka. A predmet nije nastao na osnovu glasina. Agencija za sprečavanje korupcije utvrdila je da je bivši predsjednik države propustio da prijavi kolekciju ručnih satova čija se vrijednost procjenjuje i do 225 hiljada eura.

Riječ je o časovnicima najprestižnijih svjetskih proizvođača – 'Patek Philippe', 'Breguet', 'Rolex', 'Cartier', 'Franck Muller' i 'Roger Dubuis', brendovima koji predstavljaju simbol ekskluzivnosti i luksuza. Istina, Upravni sud je poništio odluku AGENCIJE, ali ne zato što je utvrdio da satovi ne postoje ili da nisu bili neprijavljeni. Sud je ukazao na procesne nedostatke i naložio Agenciji da postupak ponovi i donese zakonito obrazloženu odluku.

Istovremeno, odbacio je tvrdnje odbrane da su fotografije na osnovu kojih je pokrenut postupak bile fotomontaža. To je važna činjenica koja je u javnosti ostala u sjenici. Posebno je indikativno što je inicijativu za ovaj postupak MANS podnio još 2019. godine. Drugim riječima, institucijama je bilo potrebno više godina da uopšte dođu do faze u kojoj se danas nalaze.

Ako se tome doda i činjenica da je SDT već mjesecima u istom procesnom statusu, nameće se pitanje da li je riječ o temeljnosti ili o odugovlačenju. To pitanje nije bez osnova. Jer, upravo je Đukanović decenijama bio simbol sistema u kojem su mnoge afere ostajale bez sudskog epiloga. Od prve banke, preko privatizacija, šverca cigareta i brojnih drugih slučajeva koji su opterećivali javnost, građani su se nagledali istraga koje su trajale godinama, a završavale bez konkretnih ishoda.

Zato je i ovaj predmet postao mnogo više od pitanja sedam ručnih satova. On predstavlja svojevrsni test za institucije koje su godina najavljivale prekid sa praksom selektivne pravde. Ukoliko se utvrdi da nije bilo povrede zakona, javnost ima pravo da to čuje na osnovu činjenica i dokaza. Ali ako postoje osnovi sumnje da je imovina prikrivana, onda i taj postupak mora dobiti sudski epilog, bez obzira na političku težinu lica o kojem je riječ.

Jer, vladavina prava ne mjeri se brojem konferencija za medije niti političkim saopštenjima. Ona se mjeri sposobnošću institucija da jednako postupaju prema svakom građaninu. A upravo tu leži suština ovog slučaja. Nije više pitanje samo šta pokazuju Đukanovićevi satovi, već šta pokazuje sat crnogorskog pravosuđa. A kazaljke, za sada, kao da su odavno stale.