Ankara 2026: Od političke odluke do strateške stvarnosti

Kada se 7. i 8. jula lideri država članica NATO-a okupe u Ankari, medijska pažnja biće usmjerena na predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trampa, transatlantske odnose i moguće političke nesuglasice među saveznicima. Međutim, stvarni značaj ovog samita nalazi se mnogo dublje od dnevne politike.

Ankara neće biti samit na kojem će se donositi istorijske političke odluke. One su već donesene prošle godine u Hagu. Pred Savezom je sada mnogo zahtjevniji zadatak – kako političke odluke pretvoriti u stvarne vojne sposobnosti. Upravo zato vjerujem da će se o Ankari u budućnosti govoriti kao o samitu na kojem je počela praktična transformacija NATO-a.

Posljednjih mjeseci sve češće se koristi izraz „NATO 3.0“. Iako još nije riječ o zvaničnom strateškom konceptu, taj termin koriste američki zvaničnici, visoki vojni komandanti i brojni analitičari kako bi opisali novu fazu razvoja Saveza. Simbolično, svega nekoliko dana prije samita, vrhovni komandant savezničkih snaga za Evropu (SACEUR), general Aleksus Grinkevič, upravo je tokom posjete Crnoj Gori govorio o viziji NATO 3.0 – terminu koji je posljednjih mjeseci afirmisan u američkoj strateškoj zajednici, a koji danas sve otvorenije koristi i vojni vrh Alijanse.

Riječ nije o pukoj etiketi. Grinkevič je sredinom juna, nakon konferencije o generisanju snaga u SHAPE-u, saveznicima saopštio da Vašington prilagođava svoj doprinos NATO Force Model-u, uz jasnu poruku da Evropa mora preuzeti veći dio odgovornosti za sopstvenu konvencionalnu odbranu. Time NATO 3.0 prestaje da bude apstraktna vizija i postaje proces koji će se mjeriti konkretnim sposobnostima evropskih saveznika.

Ako je NATO tokom Hladnog rata bio usmjeren na odvraćanje Sovjetskog Saveza, a nakon 1991. godine na upravljanje krizama i ekspedicione operacije, danas ulazi u novu fazu razvoja. Rat u Evropi, ubrzana tehnološka revolucija, sajber prostor, svemir, vještačka inteligencija, zaštita kritične infrastrukture i sve izraženije geopolitičko nadmetanje zahtijevaju drugačiji NATO od onoga koji smo poznavali prije samo deset godina.

Godinama su rasprave unutar NATO-a bile usmjerene na procenat bruto domaćeg proizvoda koji države izdvajaju za odbranu. Ta rasprava je uglavnom završena. Na samitu u Hagu saveznici su se obavezali da će do 2035. godine izdvajati najmanje 3,5% BDP-a za osnovne vojne potrebe i dodatnih do 1,5% za otpornost društava, zaštitu kritične infrastrukture, sajber bezbjednost, inovacije i razvoj odbrambene industrije.

Ali NATO danas traži mnogo više od povećanja budžeta. Traži sposobnosti. Ključno pitanje više nije koliko država troši, već šta za taj novac može da uradi. Koliko brzo može rasporediti snage, koliko dugo ih može održati u operacijama, koliko brzo može obnoviti gubitke i koliko je interoperabilna sa ostalim saveznicima. Operativna spremnost postaje važnija od same visine budžeta.

Rat u Ukrajini donio je još jednu važnu lekciju. Savremena vojna moć više se ne mjeri samo brojem vojnika, tenkova ili aviona. Podjednako važni postali su proizvodni kapaciteti, zalihe municije, lanci snabdijevanja, remontni centri, istraživanje i razvoj, kao i sposobnost industrije da u kratkom roku odgovori na potrebe oružanih snaga. Odbrambena industrija više nije prateći element odbrane. Ona postaje njen sastavni dio.

Upravo zato NATO danas paralelno gradi vojne sposobnosti i industrijsku otpornost, svjestan da nijedna vojska ne može dugoročno održati borbenu sposobnost bez snažne industrijske baze. Rat u Ukrajini, kriza na Bliskom istoku i poremećaji u globalnim lancima snabdijevanja pokazali su, uostalom, da se bezbjednost država više ne može posmatrati isključivo kroz vojnu prizmu. Energetska bezbjednost, zaštita kritične infrastrukture, otpornost transportnih i komunikacionih mreža, sigurnost lanaca snabdijevanja, sajber bezbjednost, ekonomska stabilnost i sposobnost društva da funkcioniše u uslovima dugotrajnih kriza postali su sastavni dio nacionalne i kolektivne bezbjednosti.

Zato NATO danas otpornost ne posmatra kao prateću aktivnost, već kao jedan od osnovnih stubova odvraćanja i kolektivne odbrane. Drugim riječima, savremena država mora biti sposobna ne samo da se odbrani, već i da nastavi da funkcioniše u uslovima ozbiljne bezbjednosne krize.

Možda najveća promjena nije vojna, već politička. Sjedinjene Američke Države sve otvorenije očekuju da evropski saveznici preuzmu primarnu odgovornost za konvencionalnu odbranu evropskog kontinenta. To formalno nije američko povlačenje iz Evrope. Ali jeste postepeno smanjenje pojedinih konvencionalnih kapaciteta i preraspodjela odgovornosti unutar Saveza.

Amerika ostaje ključni garant nuklearnog odvraćanja i strateških sposobnosti, dok se od Evrope sve otvorenije traži da razvije kapacitete koji će joj omogućiti da samostalno odgovori na konvencionalne prijetnje na sopstvenom kontinentu. Pitanje više nije da li će do te preraspodjele odgovornosti doći – ona je već najavljena. Ključno pitanje je mogu li evropski saveznici dovoljno brzo razviti sposobnosti koje će nadomjestiti postepeno smanjenje američkih konvencionalnih kapaciteta u Evropi.

Pojedini ugledni analitičari opravdano upozoravaju da izraz NATO 3.0 još nije dovoljno razrađen strateški koncept. Sama ideja da Evropa treba da preuzme veći dio odgovornosti nije dovoljna. Potrebno je jasno odgovoriti na nekoliko ključnih pitanja. Koji će bezbjednosni izazovi određivati razvoj NATO-a u narednim decenijama? Koje sposobnosti evropski saveznici moraju razviti? Kako će izgledati podjela odgovornosti između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država? Kolika će biti američka vojna prisutnost u Evropi nakon završetka aktuelne revizije rasporeda snaga?

Na ta pitanja Ankara vjerovatno neće dati konačne odgovore. Ali može pokazati da Savez ima političku volju da novu fazu svog razvoja pretvori iz političke ideje u operativnu stvarnost. Odgovori na ova pitanja, uostalom, neće se tražiti samo u evroatlantskom okviru. Iako Kina vjerovatno neće biti među dominantnim temama završne deklaracije, njena sjena biće prisutna u gotovo svim ozbiljnim strateškim razgovorima.

Sve tješnja saradnja Kine i Rusije, razvoj novih tehnologija, zaštita kritičnih lanaca snabdijevanja i rastući značaj Indo-Pacifika potvrđuju da se evropska i azijska bezbjednost više ne mogu posmatrati odvojeno. NATO ostaje evroatlantski savez, ali bezbjednosni izazovi sa kojima se suočava sve manje poznaju geografske granice, pa i strateško planiranje Saveza postaje globalnije nego ikada ranije.

Za malu članicu poput Crne Gore najveći izazov neće biti samo povećanje izdvajanja za odbranu. Pravi izazov biće sposobnost da raspoloživa sredstva pretvori u stvarne vojne sposobnosti. To podrazumijeva nastavak modernizacije Vojske Crne Gore, ali i rješavanje možda njenog najvećeg dugoročnog izazova – obezbjeđenja kvalitetnog i dovoljnog kadra. Savremeni sistemi naoružanja, bez obzira na njihovu tehnološku sofisticiranost, ne mogu nadomjestiti nedostatak obučenih ljudi.

U uslovima kada se Vojska Crne Gore suočava sa problemom popune pojedinih jedinica, nedovoljnim interesovanjem za školovanje na vojnim akademijama i prijem u profesionalnu vojnu službu, kadrovska politika postaje pitanje od strateškog značaja za odbrambenu sposobnost države. Modernizacija opreme i modernizacija ljudskih resursa moraju biti dva nerazdvojna procesa. Istovremeno, jednaku pažnju potrebno je posvetiti jačanju ukupne nacionalne otpornosti.

Iskustva rata u Ukrajini, ali i nedavne krize na Bliskom istoku, pokazala su koliko se bezbjednosni poremećaji brzo odražavaju na energetiku, ekonomiju, saobraćaj, lance snabdijevanja i svakodnevni život građana. Zato Crna Gora mora nastaviti unapređenje energetske bezbjednosti, zaštite kritične infrastrukture, sajber otpornosti, upravljanja krizama i koordinacije civilnih i vojnih institucija. U savremenom bezbjednosnom okruženju otpornost više nije samo vojni, već prije svega državni i društveni izazov.

Samit u Ankari vjerovatno neće biti upamćen po dramatičnim političkim odlukama. Njegov značaj mogao bi biti mnogo dugoročniji. Ako je Hag označio političku odluku da NATO mora ući u novu fazu razvoja, Ankara će pokazati da li Savez tu odluku može pretvoriti u stvarnost. Uspjeh samita neće se mjeriti brojem usvojenih zaključaka, već sposobnošću saveznika da političke odluke pretvore u konkretne vojne sposobnosti, razvijeniju odbrambenu industriju i veću otpornost država i društava. U svijetu u kojem se rat u Evropi, tehnološka revolucija, hibridne prijetnje i globalno geopolitičko nadmetanje sve više prepliću, upravo će brzina te transformacije određivati kredibilitet NATO-a u godinama koje dolaze. Zato pravi značaj Ankare nije u tome što će otvoriti novo poglavlje istorije NATO-a, već u tome što bi mogla označiti trenutak kada je nova strateška faza NATO-a počela da se pretvara u stvarnost.