Manastir Ostrog u poetskom molitvoslovlju

Manastir Ostrog sa kivotom Svetog Vasiliјa Ostroškog, slava Mu i milost, nije samo molitveno mjesto na kom se i grešni, i bolni isceljuju dušu i tijelo u pokajničkim i bogobojaznim molitvama, nego je, a valjda je i to sa Božjim blagoslovom, i poetska inspiracija svih onih kojima je to Svetovasilijevsko, ostroško podnebesje izvor snage i oslonac u svakom vremenu i nevremenu.

Svjesno rizikujući i uvažavajući mogućnost da nam neke od najboljih lirskih pjesama o manastiru Ostrog nisu poznate, mi ćemo se ovdje osvrnuti na poetska ostvarenja čiji je osnovni motiv manastir Ostrog i njegov patron Sveti Vasiliјe pokušavajući da sagledamo poetsku viziju, pjesničke slike i značenja koja su pjesnici i eksplicitno, i implicitno ostavili te da ih kao specifična poetska molitvoslovlja pokušavamo odgonetnuti i razumjeti.

Poetika inspirisana ovim svetim mjestom pred nama reda poetske slike Manastira i svijeta u kome se u okviru tih slika javlja smješten u čarobnom nebozemnom okruženju, a onda i On, manastirski patron, spasitelj i iscelitelj, Sveti Vasiliјe Ostroški. Ostrog kao nesvakidašnja i Bogom dana, uzvišena lokacija prvi put je još prije više od stotinu godina zaokupila i um, i dušu, čežnje i nacionalna nadanja, a onda i poetski izraz velikom Aleksiju Šantiću. Taj poetski izraz je ovjekovječen u dvije pjesme, Pod Ostrogom i Noć pod Ostrogom koje su dugo bile i jedina poetska svjedočanstva o tom Bogomdanom srpskom podnebesju.

Ove Šantićeve pjesme su svojvrstan impresionistički svjedok gdje u čudnom jedinstvu bivstvuju i nacionalna strepenja, i slobodarska nadanja, i svjetlost, i zvuci, i vazduh, i nebo, i zemlja iznad božanski pitome doline kroz koju Plava Zeta teče i hujanjem svojim uspavljuje skromna crnogorska sela. Šantićev susret sa manastirom u pjesmi Pod Ostrogom je pun slika prožetih i tugom, i nadom. Neobično je da Manastir spokojno ćuti, crkveni toranj stražari, mjeseca još na vidiku nema, pa taj ambijent nužno traži molitvu koju prati prijatan vjetar i svjetlost vatre koja ipak simbolički podsjeća na jutro, na rađanje novog dana.

I baš taj osjećaj žara koji s kivotom sinuje simbolizujući vaskrsenje daje novu nadu, jer se iz tog bljeska Sveti Otac pobjedonosno uzdiže vrh Ostroga. A sa te visine, gdje Manastir ćuti i nad kojim zvijezde pjevaju neku kosmičku pjesmu nade, pjesnik vidi ili slutiti i nadolazeću opasnost koju najavljuje i žalosno zvono koje nekako bolno zveckanje sa tornja. Za razliku od ovih slika iz kojih se implicitno vidi pjesnikova svijest o stradanju naroda kada i vidaru bola u molitvi poneka suza kane, u pjesmi Noć pod Ostrogom je kao dominantna poetska konstanta prisutan mir u kome grudi mogu da odahnu u slobodi.

U tom manastirskom miru u pjesniku se rađa nada da stiže sloboda koju najavljuju vile. Ta nada u zadnjoj strofi dobija uzvišeni ton i radosni uzvik koji pjesnik sa vilom kao njegovom saputnicom i saradnicom dijeli. Odažnite, grudi, ovdje u slobodi, Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim! Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, Vilo, daj mi krila, da letim, da letim.

Ostrog kao uzvišena arhitektonska i duhovna slika, kao molitveno mjesto na koje se hodočasti je ostvaren u nizu poetskih slika koje se uklapaju u onaj čudesni šantićevski oslikani krajolik. Slika Manastira svojom čistoćom i bjelinom oplemenjuje onu suru ostrošku gredu pa nije iznenađujuće što pjesnika Milenka Blečića podsjeća na žar pticu koja svojom pojavom i simbolikom zrači optimizmom. U ostroškom podnebesju, Žarna ptica gnjezdo svila. Raširila bijela krila, Ladnu stijenu prigrilila. U to gnjezdo vrh litice se bogobojazljivo i u molitvenom miru hodočasti. Tu, kako smjerno svjedoči Dragoljub Nikčević, Dolaze ljudi, idu bosi tražeći duši mir, a tijelu isceljenje, jer ih molitve Bogu snaže i uspravljaju tamo gdje su Gore visoko u stijeni bijeli zidovi Manastira.

Dragan Radulović Ostrog doživljava kao spasonosnu luku, jer Za bone je spas i luka, Ozari im Ostrog lice, Kao da je Božja ruka Pridržava vrh litice. I ne samo to. Njegov zvonik je pod samim nebom, krst mu sjaji, a on, Manastir, više nije samo čiste, bijele boje, nego ima pojavnost višeg reda, pojavnost koja je jača od tame, pojavnost koja u kosmičkoj harmoniji blista. Pod nebom je zvonik spleo, Pa pod sjajem svoga krsta, Kao svetac, ko anđeo U litici Ostrog blista.

Na to mjesto, vrh ostroške, Bogom blagoslovene litice se ne hodočasti običnim putem, nego onim nesvakidašnjim, molitvenim, baš kako to Voјislav Voјo B. Mijušković reče u pjesmi Kunan, idući tragom Staze svete koja vodi Od svijeta do Ostroga. I vjere što vjeru rodi U moć Sveta Velikoga.

Pjesma Budimira Dubaka Ostrog je i formalno, i sadržajno drugačija od svih ostalih pjesama posvećenih Ostrog. Ona počinje monostihom sa znakom pitanja na njegovom kraju: Šta se ono na nebu bijeli? Da bi se istim tim stihom i završila. Između ova dva monostih slijede dvadeset i tri stiha, bez interpunkcije koji, svi, bez izuzetka počinju negacijom „nit(i)“. Takva pjesnička struktura u stilskom smislu je relativno rijetka u srpskoj poeziji i predstavlja očigledan primjer polisindetske anafore koja se na neki način kombinuje sa prstenastom anaforom i elementima katafore. Dubak se za ovakvu pjesničku formu u kojoj se odgovor i na pitanje, i na sve negacije nalazi samo u naslovu, a to je Ostrog, odlučio kako bi na poetski originalan način sačinio sliku samoga Manastira ostroškog. Ta slika Ostrog daje božanski, uzvišeni značaj, poštovanje i divljenje dovodeći ga u apsolutnu nadpoziciju iznad svega i iz svjetovne, i iz duhovne sfere saznanja.

Jer on, Ostrog, Nit je žiška od sjajnoga sunca niti zračak od Mljiečna puta niti Zornjča sobom okupana niti sjaj munje po vedrini niti svete prekrižene ruke niti mač bijeli Svetog Mihaila niti krila Beloga Anđela niti pramičak dima od tamjana niti izvor očinjega vida niti Nojeva okrečena barke niti grob živi Hrista vaskrsloga. To je jedino što može biti, Bogom dani i uzvišeni Ostrog u kome je kivot Bogougodnika Svetog Vasiliјa Ostroškoga Čudotvorca koji sa vrha ostroških greda bdiјe nad srpskim narodom i natkriljuje njega i njegov životni prostor čuvajući ga od svih zlih i nečastivih sila.

Ako Dubakova pjesma manastir Ostrog dovodi, a dovodi, u apsolutnu nadpoziciju, onda pjesma Ostrog Emila Labudovića donosi sliku Manastira ostvaren upadljivim poetskim izrazom sa harmoničnom ritmičko-poetskom paradigmom koja i realistično, i simbolički na poseban način uvodi Ostrog u carstvo poezije. Labudović pjesmu Ostrog započinje konstatacijom da je Manastir sa licem okrenutim Anđelima, građen golim rukama, a onda i molitvom vezan sa liticom. Zidan molitvom i noktima Zubom vremena za kremenu liticu, Okrenut licem anđelima Zbraja molitve brojanicom. On je tu, pod samim nebom, za vjerni narod i polazište, i ishodište, i istinska nada za ozdravljenje, za ranu bez lijeka. Na korak do Neba, a sav od Neba, Lijek za ranu bez lijeka, Posna trpeza duhovnog hljeba, Posljednje nade kolijevka.

Nad tim, istovremeno i čudesnim, i čudotvornim molitvištem se odvija po zakonima logosa vječna kosmička drama u kojoj su jedino psalmi u razumljivoj komunikaciji sa Vasionom. Nad njim se tamni oblaci roje S litice gromovi večernje zvone Sleđenoј tišini što psalme poje Za gluvo uvo Vasione. A Svetac, baš u tom hramu, molitvištu, koji je Na korak do Neba, a sav od Neba oprašta grešnim pokajnicima počinjene voljne i nevoljne grijehe mireći ih sa Bogom zauvijek, baš tu, pod Ostrogom. U njemu Svetac nad rodom zebe I grešne duše miri sa Bogom Kapaju godine s kamene grede U plavi bezdan pod Ostrogom.

Labudovićeva pjesma je jedinstvo ambijentalne ljepote koja oplemenjuje sivu ostrošku gredu i Svetiteljevog sveprisustva koje nad rodom i njegovom sudbinom zebe i moli se Svevishnjem da njegov narod sačuva. To jedinstvo Manastira, njegovog okruženja i sveprisustva Svetog Vasiliјa je sliveno u nebozemnu harmoniju u pjesmi Radoslava Bata Đurkovća sa metaforičnim naslovom Svjetlost na Gori što implicitno ostrošku gredu, bar na simboličkoj ravni, dovodi u vezu sa Maslinovom Gorom. Pjesma se sastoji od dvadeset i jednog rimovanog distiha, a već u prvom distihu jasno se detektuje porijeklo te čudne svjetlosti nad Gorom, i ne samo to, nego se detektuje i iskonska veza Svetog Vasiliјa sa ostroškim liticama. Zviјezde nad gorom čudno li sjaje? To svetac kamenu život daje.

Blažnost koja Svetiteljevim čudom iz litice toči duhovnu ljepotu i nebeski sjaj isceljuje dušu pa je za pjesnika on, Svetitelj i manastirski patron „zlatokrilі iscelitelj“. U Đurkovćevoj poetskoj paradigmi su u harmoničnom redu prisutni smisleni registri spasenja. Zajedno sa Svetim Vasiliјem Ostroškim na molitvenom putu na kome …će svijeće i luče da gore // sve od prve do zadnje zore su i Mlado lice Spasa Hrista, i lice Presvete Majke Bogorodice, pa je onda i normalna, i očekivana pjesnikova spoznaja jedinog cilja koji nas čeka na kraju tog puta, a to je spasenje i isceljenje, jer Iz ostroške pećine sunce grije, Sveti naš otac Vasiliјe.

Da su Manastir i Sveti Vasiliјe Ostroški za vjerni narod jedno i nedjeljivo poetski svjedoči i Vuk V. Milatović u pjesmi Manastir Svetog Vasiliјa Ostroškog što se u pjesmi manifestuje kao molitvena molba za spas od patnje, žalosti i muke. Blagoslovi sve moje reči, Tihe patnje, žalosti zrele, Ustalasaј bezdane i zlato leporeči Svetionike pokaži uzavrele. (…) Gorku tišinu rodoslova Blagoslovenom pomiluj rukom, Izlij sve što je lepo, od olova, I ogradi ga svojom mukom. A taj spas je moguć uvijek, čak i kada u ličnim zabludama odlutamo u civilizacijska bespuća i prozačnu, prozuklu i beslovestnu stvarnost, ako se, i kada se njemu iskreno vratimo, baš na onaj način kako to čini Radovan Markov Karadžić u pjesmi Ostrog. Tebi se vraćamo kad sve izgubimo, Iz svoga nevidija preda Te, ćivote, Da Ti sveti pokrov smjerno poljubimo Da nam, smislom prazne, ispuniš živote.

(…) Tvoja slava i milost lice nam ozari Jer smo jedno do Tebe, a od Tebe drugo, U život vraćeni umrli lazari S pređene putanje su.