Digitalni autor i kraj subjekta

Modelovanje svijesti uspostavlja proces u kojem cilj jeste znatno smanjenje pažnje koja još jedino može ispratiti veoma kratke, šokantne ili zabavne sadržaje. Taj mehanizam kontrole dolazi od masmedija, čiji neprestan apsolutni atak na konzumenta dovodi do situacije u kojoj informacija više ne prenosi niti izvještava, već stvara i oblikuje događaj. Kao rezultat, više ne možemo znati šta je stvarno, a šta virtuelno, poput rada vještačke inteligencije.

“Onostranost imaginacije” (Lakan) biva posve i bez ostatka ugrožena od strane artificijelnih algoritama koji ne oblikuju samo tekstualni prilog, esej ili disertaciju, već i vizuelno likovno ili arhitektonsko rješenje. Bernar Stigler zapaziti će da je to novi vid kontrole koji imenuje kao psihomoć, koja izlazi iz okvira fukoovske biopolitike kao disciplinarnog upravljanja životom i tijelom, obzirom da se ovdje radi o modelaciji pažnje i svijesti. Hegelova postavka samosvijesti (Selbstbewusstseinh), kao svijesti okrenutoj sebi u shvatanju sebe kao predmeta znanja, jeste u krizi, jer se svijest sve više svodi na trenutnost opažanja i brzinu zaborava koja nema više funkciju pamćenja.

Filozof će uočiti da digitalizacija nema, doista, ništa sa demokratizacijom u smislu sveopšteg povezivanja i efikasnijeg distribuiranja informacija i roba, nego je usmjerena protiv onoga što će Džudit Batlerova nazvati ‘psihički život’. Danas je on na putu razaranja, već u fragmetarnom haosu, bez mogućnosti da napravi kompleksniju i širu sintezu stvari, polazeći od toga da ne može razlučiti šta treba da bude predmet analize, a šta treba da se odbaci.

U savremenom preobavještenom svijetu, informacija kao takva više ništa ne znači, kakav god da joj je sadržaj, djeluje uvijek već na dnevnom nivou. Primjerice, Tramp vodi politiku dnevno proizvodeći toliko izjava u kojima, nerijetko, sam sebe demantuje. To ne potpada toliko pod političko neznanje, koliko prije jeste rad sa svrhom da se izmanipuliše javnost, da se, naprosto, sludi, još dublje polarizuje kroz komentare od kojih je većina sada postala zavisna.

Postoji nivo na kojem psihomoć djeluje tako što konzumentu nudi, kako kaže Julia Kristeva, tabletu i sliku, dakle - farmakologija plus vizuelizacija prave čvrstu vezu, sve kako bi subjekta savremenog svijeta učinile statičnim, zašto ne reći zombiranim. Mlađe generacije, čiji je psihički život apsorbovan u artificijelnu atmosferu, ostaju trajno hipnotizovane ekranom. ‘Ekrana uvijek ima i nema, jer ekran posjeduje iščezavajuću pojavnost’ (Žak Derida), i polazeći od ovoga, pažnja usredsređena na trenutnost slike/poruke čini psihu ‘prozirnom’, u smislu prolaznog registra kojeg se ništa ne dotiče. Tako nema mjesta čuđenju kako to da je savremeno društvo pogođeno ravnodušnošću i zabrinjavajućim manjkom empatije i saosjećajnosti.

Jedan od ključnih termina Bernara Stiglera je “briga”, ali ne ona hajdegerijanska koja se vezuje za tubitak, nego briga koja se javlja kao reakcija na pad pažnje, opažanja i reagovanja. Nove tehnologije više nisu proteze našeg tijela; tijelo već ne funkcioniše bez tehnologije. Pametni telefon i aplikacija kakva je navigacija, ali i mjerač pritiska, otkucaja srca i bilješka pređenog broja koraka, sadrže elemente prisile.

Nedavno je u elektronski etar puštena informacija u kojoj smo mogli čitati kako internet unaprijed zna šta ćemo ukucati u pretraživač. Takav scenarij, u kojem se sa disciplinarnog društva prešlo na kontrolu svijesti, treba sagledati kao proces stvaranja profila na Mreži: digitalni autor je kraj subjekta. Svakodnevno promoviše svoja interesovanja, od ljubavnog, poslovnog do intelektualnog života, a sve postaje inscenirani sadržaj za objavu koja agonično traži priznanje od Drugog.

Važno je napomenuti kako je za Stiglera želja ono što ostaje nakon posredstva tehnologije. Digitalna kolonizacija nameće sadržaje, ne vodeći se vrijednosnim sudom, nego isključivo vodeći računa šta privlači masovnu zapraćenost. Emancipatorski projekti i radionice uvijek vode računa da budu pomalo zabavne, opuštene i rekreativne, kako bi pridobile publiku koja od svega što zahtijeva ozbiljan i trpljiv ulog pažnje, naprosto bježi.

Filozof procjenjuje kako se savremene tehnologije nikako ne mogu ‘neutralno koristiti’. Naprotiv, stvar je obrnuta. Tehnologije se sve više koriste nama, a ne mi njima. U prilog rečenog, dovoljno je razmotriti kako se uključujemo u svijet, kako djelujemo unutar onoga što se još uvijek naziva društvo, i kako su se političke reakcije preselile iz javnog u virtuelni prostor, gdje svako uobražava kako svojim komentarom doprinosi promjeni u polju političkog. Ono što daleko više brine jeste činjenica da poremećaj pažnje nije individualni problem, već kolektivni poremećaj u potpunosti proizveden pomoću tehnokapitalizma, u kojem tehnologija nikad nije niti će služiti čovjeku, nego se čovjekom poslužuje kako bi ga u međuvremenu prevazišla i u budućnosti poništila.