Savina, Herceg-Novi – Po ustavu sv. Save Osvećenog

Od osnivanja 4. januara 1485. godine autokefalne katedre na Cetinju, Mitropolija cetinjska - Crnogorska pravoslavna crkva, uz prekide koji se mjere decenijama, a ne stoljećima, vazda je imala jurisdikciju nad nekim dijelom Crnogorskoga primorja (Dioklijskim, kako se još ranije nazivalo). Najduži izuzetak od toga je bio nakon sloma pohoda Napoleonovih trupa na Boku Kotorsku, tj. poslije nepravičnih odluka Bečkoga kongresa iz 1814-15. godine – uz anticrnogorsku saglasnost Rusije. Tada je Austrijska carevina zauzela Boku Kotorsku, od Crnogoraca vojnički prethodno oslobođenu od Francuza. Zatim su Austrijanci crnogorskim vladikama oteli drevnu jurisdikciju, instalirajući u Boku Kotorsku srpsku Karlovačku crkvu, a umjesto nje, od 1870-ih, rumunsko-srpsku Bukovinsko-dalmatinsku crkvu.

Titula mitropolita na Cetinju dugo je imala odrednicu „i primorski” („i Primorja”), što se odnosilo na Boku Kotorsku pod Mletačkom Republikom. Još jedna njihova titula, „i sk-e-nderijski” („i sk-a-nderijski”), reflektovala se uglavnom na veliki dio savremene Crne Gore koji je bio u vlasti Osmanlija – neposredno pod pašom iz Skadra. U diptisima pomjesnih crkava, ruskom (1848/1851) i vaseljenskom (1855), po inerciji obje su se odrednice vezivale i za Njegoša kao poglavara Autokefalne Mitropolije Crnogorske (Αυτοκέφαλος Μητρόπολις Μαυροβουνίου), iako se on lično nije potpisivao i kao „primorski”, „skenderijski”.

Od 1878. godine, Crnogorska pravoslavna crkva je opet imala primorsku jurisdikciju, jer su u Veljemu ratu oslobođeni Bar i Ulcinj… Tokom 16. i 17. vijeka crnogorski arhipastiri su uglavnom iz Majina, manastira iz epohe Crnojevića više Budve, a vladike Petrovići, liše Njegoša, iz obližnjeg manastira STANJEVIĆI u Poborima – upravljali, administrativno i kadrovski, svojom primorskom eparhijom: Bokom Kotorskom koja je bila pod Mlecima.

Herceg-Novi je specifičan. U odnosu na veći dio Boke Kotorske, Mletačka Republika ovom je varoši zagospodarila tek 1687. godine, a do tada je pod Osmanlijama. Mlečanima su Crnogorci pomogli da preuzmu Herceg-Novi, kako je Njegoš opjevao: „Novi Grade, śediš nakraj mora,/ i valove brojiš niz pučinu/ kako starac, na kamen śedeći,/ što nabraje svoje brojanice./ Divna sanka što si onda snio!/ Mlečići te morem poduzeše,/ CRNOGORCI gorom opasaše;/ sastaše se u tvoje zidove…”

U Herceg-Novome, tj. u SAVINI – tamošnji najstariji od tri manastirska hrama, prema predanju je iz 1030. godine. Lokalitet je imenovan po sv. SAVI OSVEĆENOM (Σάββας ο Ηγιασμένος, † Jerusalim, 5. decembar 532. godine). Njemu je posvećen jedan od savinskih hramova, docnije oslikan u gotičkom stilu od katoličkoga freskopisca Lovra Dobričevića iz Kotora.

Uz savinsku „malu” crkvu Uspenja presvete Bogorodice, gradnja novije, gabaritima dominantne, istoimene „velike” crkve u Savini, po pribavljanju saglasnosti od vlasti Mletačke Republike, počela je nakon što je nju 15. marta 1777. iz manastrira Stanjevići blagoslovio poglavar Crnogorske pravoslavne crkve mitropolit Sava Petrović-Njegoš – u pismu igumanu savinskome Danilu Joanrajoviću…

Sada nam je u fokusu „gramota”, tj. diploma ili sinđelija mitropolita PETRA I PETROVIĆA-NJEGOŠA (sv. Petar Cetinjski). Gramota svjedoči da je 4. juna 1794. u Stanjevićima on rukopoložio u prezviterski čin Josifa Mršića Tropovića, monaha iz bratije manastira u Savini. O Tropoviću, zna se ponajvećma jer je oko 1825. kod njega na školovanje mitropolit Petar I poslao Radivoja-Rada, budućeg Petra II Petrovića-Njegoša.

Tropović, rođen 1775. u Preśeci kod Herceg-Novoga, porodičnim je prijeklom iz Risna. Podvizao se od 1778. kod svoga rođaka Inokentija Dabovića, neko vrijeme igumana Savine. Hroničari bilježe o Tropoviću: „Uz ostale vrline, uzdizalo nad mnogijem pravoslavnijem svećenicima u Boci bijaše i to, što je znao i talijanski – majka mu [Tereza] bijaše Mletkinja”.

A „uz svoje svećeničke dužnosti Tropović zavede odmah na Topli i školu, po duhu, dakako, ondašnjeg vremena, u kojoj se učio Časlovac, Psaltir, crkveno pjevanje, računica pa i talijanski jezik; u istu stadoše da vrve đeca ne samo iz općine hercegnovske”. Tropović napisa „Moleban za bolesne” – rukopisnu knjigu (koja je 1968. konzervirana-restaurirana u ateljeu Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore na Cetinju). Umro 1828, sahranjen na Savini.

U pomenutoj gramoti, od 4. juna 1794, mitropolit Petar navodi kako je Tropovića za sveštenika rukopoložio „po činu istočne s[ve]te Jerusalimske crkve”. To nas opet dovodi do sv. Save Osvećenog. Sava Osvećeni je autor ustava ili tipikona (Τυπικὸν τῆς Λαύρας τοῦ Ἁγίου Σάββα) Jerusalimske crkve – skupa uputstava kojima se definiše struktura i redosljed bogosluženja i njihove kombinacije za sve dane u godini. Po ovome „svetosavskom” ustavu se upravljala i Crnogorska pravoslavna crkva. Neke od crkava sv. Save u Crnoj Gori su posvećene upravo Osvećenom, a ne prema naknadnim izmišljotinama sv. Savi Srpskom.

Uz noviju, „veliku” crkvu je i starija, „mala” crkva Uspenja presvete Bogorodice.