Razotkrivanje Marije Stanković: Fotografija kao sloboda i kreativnost

Marija Stanković, profesionalna fotografkinja i prvi ženski profesionalni komercijalni fotograf u Crnoj Gori, već više od decenije oblikuje savremenu fotografsku scenu. Magistarka je Fakulteta vizuelnih umjetnosti, a od 2008. godine se posvećuje stvaranju autentičnih vizuelnih priča, sa posebnim fokusom na portretnu, modnu i wedding fotografiju.

Njen rad je objavljivan u prestižnim publikacijama kao što su National Geographic, Vogue Italia i ReFoto, a takođe i u brojnim domaćim časopisima. Tokom godina, Stanković je fotografisala mnoge značajne ličnosti, razvijajući prepoznatljiv stil koji spaja estetiku, emociju i snažan autorski izraz.

Osim toga, ona je autorka jednog od najvećih fotografskih projekata u Crnoj Gori „The Chair“, kao i projekta „The Talk“, koji su ostavili snažan trag na našoj fotografskoj sceni. Stanković je i osnivačica brenda „Pieces of Montenegro“, luksuzne linije suvenira koja promoviše prirodne ljepote Crne Gore kroz autorske pejzažne fotografije.

„Fotografija mi je donijela slobodu da stvaram, istražujem i upoznajem ljude. Za ovih 18 godina naučila sam da je kreativnost disciplina, a uspjeh rezultat kontinuiranog rada i hrabrosti da se rizikuje“, poručuje Stanković.

U razgovoru otkriva i svoje lične misli: „Što najviše cijenite kod drugih? Poštovanje, lojalnost i iskrenost.“ Kada je upitana o tome šta bi promijenila u svom životu, Stanković ističe važnost ustrajnosti: „Naučila sam da je ustrajnost često važnija od talenta, pa na tome svjesno radim.“

Na pitanje koja bi bila njena filmska biografija, odgovara: „Bez filtera“ i dodaje da bi je igrala Charlize Theron. U svojoj svakodnevici, nedjeljom poslijepodne najčešće radi, s obzirom na to da njen posao nema standardno radno vrijeme.

Njene želje, kako ističe, sastoje se od zdravlja bližnjih, sposobnosti da vidi ljepotu i u najmračnijim trenucima, kao i ljubavi koju želi da dijeli. Kada bi saznala da joj je ostalo samo tri mjeseca života, provela bi ih sa voljenima i u prirodi, završavajući svoju bucket listu.

Na kraju, Stanković poručuje: „Želim da umrem tiho i bezbolno, bez žaljenja, jer sam živjela autentično sa ostavljenim tragom iza sebe.“