Ugodno i mekano putovanje galaksijom sa Gilmorom

Dejvid Gilmor je najviše svoj, rasterećen i spor, uljudno razbaškaren u malom i tihom kraljevstvu eskapizma, na ploči 'On an Island', prije dvije decenije. Ona je njegov poziv u najbezbjednije utočište, životno i kreativno. Kao reklama za najveće strašljivce - šta sve baš dobro može da se dogodi kada odete kod zubara. U čekaonici je bila gomila časopisa, pa je s već primljenom anestezijom Dejvid Gilmor listao magazin 'Country Life'… I naletio na oglas za veliki brod na rijeci Temzi. Samo sat ranije, na putu do zubara, isti je brod sa druma primijetio! Ništa se tu, unazad 40 godina od tog dana (kao i mnogo ranije), suštinski nije promijenilo. Sjenovita jutra, guske i labudovi u letu nad šumovitim i savršeno čistim dijelom Temze. Neki dječaci na treningu u veslačkim uniformama vrlo skupih i starih škola. Stari pecaroši u svojoj pobožnoj tišini.

Ako bi to ostrvo, to stanje duha i svijesti o kom je Dejvid Gilmor pjevao na albumu 'On an Island' (2006), bilo konkretno mjesto… Onda bi to bio taj brod usidren na Temzi. Krstarica snova. Mjesto je Hempton, pristojno predgrađe na krajnjem zapadu Londona, na putu ka kraljevskom Vindzoru. Od kada je Rodžer Voters prije četiri decenije digao sidro i poslao u tri lijepe Pink Floyd, Gilmor i bend najbolje pjesme snimaju na brodu 'Astoria'. Istom onom za koji je u magazinu, u čekaonici kod zubara, oglas vidio. I istog dana shvatio da je vrijeme za investiciju. Kako će mu se samo sve to vratiti i kako će ga oplemeniti…

Daleko od toga da je 'Astoria', brod do tada u vlasništvu cijenjenog ser Džejmsa Grinvuda, te 1986. bio predviđen za muzički studio. Gilmor je tražio malo pribježište; bilo mu je dosta i benda i muzike i slave, i Votersa i tužbe oko toga čije je pravo na ime Pink Floyd… Ali 'Astoria' je bila takva, da se ideja sama nametnula. Velika kontrolna soba kapetana - devet sa šest metara - idealna da se u nju smjesti studio. I savršeno okruženje za dugoročan zajednički rad na miru. Tri spavaće sobe, kuhinja, kupatilo, velika dnevna sa lođom. Brod dužine 30 metara - kao krstarica muzičkog sna. Krunski dokaz? Gilmor je tu za Pink Floyd snimio onih osam i po minuta čuda od 'High Hopes'.

Znate li šta je ključna razlika, ne ideologija nego karaktera Gilmora i Votersa? Tamo gdje je Rodžer uvijek i iznova ulazio u bunt, u konfrontaciju, u revoluciju, tukao svjetske bitke - Gilmor je išao u eskapizam, u mir, u tuču sa ličnim demonima. Daleko od toga da Dejvid manje voli drugog čovjeka od Rodžera; daleko od toga da je manje spreman da se drugim ljudima pruži, naprotiv! Gdje će ljepši dokaz za to, od njegove muzike. Znaju to najbolje oni kojima je Pink Floyd na srcu: tu nema pravog i pogrešnog, niti ima smisla birati strane.

Malo utočište. Gilmor se nikad nije stidio, niti je osjećao potrebu da pravda to što je uvijek bio 'fini, kulturni i pristojni lik benda Pink Floyd'. Što je upravo on taj dobrica koji je prodao veliku kuću kako bi novac od zarade podijelio beskućnicima. Što je on taj čija je svaka izjava odmjerena i spakovana tako da ne ozlijedi ni one sa kojima se najviše ne slaže. Što je upravo takav imao dovoljno širine i brižnosti, da lansira zvjezdani početak karijere tada tinejdžerke Kejt Buš. Ili što je njegov gitarski solo, pa još jedan, pa još jedan - praktično jedini bljesak svjetlosti i nade na onom sumornom horizontu 'Another Brick in the Wall'… E pa, Gilmor je najviše takav i svoj, rasterećen i spor, uljudno razbaškaren u malom i tihom kraljevstvu eskapizma - na ploči 'On an Island'.

Tog marta prije dvije decenije, taj album bio je njegov poziv u najbezbjednije utočište, životno i kreativno… Poput onog broda na Temzi. 'On an Island' muzika se zbog toga ne pleše. Ili, ne daj bože, maršira! Ne, ovo je topla kupka u koju uranjate kao u sonične talase i koji grabe pravo u galaktičke daljine. Te pjesme su putovanja ka dalekim kreativnim vrhovima, na kojima komotno možete da priuštite sebi bocu vina, za sebe i nekog bitnog - bez bilo kakve bojazni da se može truckavo prosuti. Zbog toga se Gilmor, prije dvije decenije kada je objavljen album 'On an Island', nije pravdao što 'samo' svira muziku koja ga je proslavila i u kojoj je oduvijek bio najkomotniji. Što ne grabi nekim novim, do tada neistraženim rukavcima. Ne, ovaj album je putovanje sa kapetanom za kojeg znate da je cijelog života tom istom rutom grabio - baš zbog toga ste mu svoju sigurnost i povjerili.

Drhtavi valcer 'On an Island' je ploča koja je sletjela pred slušaoce na Dejvidov 60. rođendan, 6. marta 2006. godine. Pa isto kao što tada nijesmo vjerovali da mu je 60, sada nam još luđe djeluje činjenica - da je Gilmoru već 80. A on? Sve najbolje spakovao je u naslovnu pjesmu. Spori valcer na mjesečini prosutoj nad vodom… Mekane harmonije nošene na ramenima, ni manje ni više, Grema Neša i Dejvida Krozbija. Drhtave, treperave orkestracije, kao slutnje zore negdje u daljini. I naravno, galaktički gitarski solo vođen njegovom rukom, na kraju albuma.

Za njega konkretno - sve je to opet bio mač sa dvije oštrice. Ponovo je bilo mnogo onih koji su Gilmoru zamjerali što i dalje svira 'ono njegovo'. Po istom tragu, po istoj formuli. Iako je suština ploče 'On an Island' upravo to: pronaći suštinskog sebe. I biti najviše svoj.

Poljski maestro. Važna karika ploče 'On an Island' je poljski kompozitor filmske muzike Zbignjev Prajsner. Od njega su se, na primjer, očekivali mračniji tonovi, ali je sebe sa Gilmorom pronašao i kanalisao na drugačiji način. Najprije ćete njega i njegov muzički dodir prepoznati na vrlo interesantnoj a potcijenjenoj 'A Pocketful of Stones'. Kakva je to suptilno servirana raskoš! Najbolji momenat, uz 'On an Island' koja Gilmoru komotno može da služi kao lična karta, kao epitaf, kao karta na putu do kuće? Pa, 'This Heaven'; vrlo čvrst i usporen gruv vođen akustičnom gitarom… I bluz, onakav kakav je Dejvid zavolio. Kakav ga je i poveo ka muzici. Za zvuk koji ipak, kao i na cijelom albumu, prepoznajemo kao nepogrešivo engleski. Kakvog se Erik Klepton, na primjer, ni u najkreativnijoj fazi karijere ne bi postidio.

Dok pjeva 'So break the bread and pour the wine, I need no blessings but I'm counting mine' – Gilmor to čini sa toliko urgentnosti i ubjeđenja stražara i ratnika… Da znate da tu sigurno zamjerke ne bi imao ni Voters. Da mu tu Dejvid suštinski pruža ruku, da razumije i prihvata. 'Life is much more than money buys… When I see the faith in my children eyes'. Gilmor nikad nije bio dobar pjesnik, a na albumu 'On an Island' pokazao je da je svojih stihova svjestan i u njima potpuno komotan. Tip koji je sa 60 godina poručio da je prihvatio i sebe i svijet oko sebe… Eno ga, i dalje je tu. Na brodu 'Astoria' u Hemptonu…