Promovisan roman-poema 'Mrtvare' Kemala Musića na Festivalu 'Zavičajne staze – Bihor 2026'

U okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“ i XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“, u sali Centra za kulturu u Petnjici, 14. avgusta, sa početkom u 20 časova, održano je sadržajno književno i umjetničko veče koje je povezalo promociju romana-poeme „Mrtvare“ Kemala Musića i dodjelu nagrada autorima najboljih priča inspirisanih Bihorom. 'Bilo je to veče u kojem se nijesu samo predstavljale knjige i čitala obrazloženja žirija. Izgovorene riječi vraćale su se ljudima, kućama, putevima i zavičajima iz kojih su potekle. Govorilo se o Šahovićima i Srebrenici, odlascima i povratcima, porodičnim ranama, vodi, starim kućama, pušci, dukatima i svemu onome što čovjek nosi sa sobom kada napusti zavičaj, čak i onda kada vjeruje da je iza sebe ostavio sve', piše u saopštenju.

Prvi dio programa, koji je počeo u 20 časova, bio je posvećen romanu-poemi „Mrtvare“ književnika Kemala Musića. O ovom žanrovski složenom i tematski zahtjevnom djelu govorili su prof. dr Dženan Kos, književnik i publicista Božidar Proročić i autor Kemal Musić. Prof. dr Dženan Kos, urednik i recenzent romana, predstavio je književnu strukturu „Mrtvara“, njihovu simboliku i mjesto koje ovo djelo zauzima u savremenoj književnosti. Ukazao je na Musićev postupak povezivanja istorijskih činjenica, pjesničkog jezika i sudbina pojedinaca koji prerastaju u glasove čitavih stradalničkih generacija.

Božidar Proročić govorio je o svom čitalačkom doživljaju romana, naglašavajući da „Mrtvare“ povezuju dvije velike istorijske rane, Šahoviće i Srebrenicu, ali da se ne zaustavljaju samo na njihovom opisivanju. Roman ulazi u prostor ljudskog straha, progona, ćutanja i gubitka, pokazujući da se zločin ne rađa odjednom. Njemu prethode riječi mržnje, laži, ravnodušnost i pristajanje ljudi da ne vide ono što se pred njihovim očima priprema. Proročić je potom vodio razgovor sa Kemalom Musićem o nastanku knjige, njenim junacima, simbolima i porukama.

U centru romana nalaze se Adem Memić iz Vraneške doline i Bekir Demirović iz Srebrenice. Adem poslije Mitrovdanske noći 1924. godine kreće prema Istoku noseći grumen zavičajne zemlje, dok Bekir tokom srebreničkog jula pokušava da pređe Kamenu planinu, noseći u rancu knjige iz razorene biblioteke. Dva čovjeka, dva vremena i dva puta spojeni su cipelama namijenjenim mrtvima, koje su kao humanitarna pomoć dijeljene živim ljudima u opkoljenoj Srebrenici. Upravo od tih cipela potiče naslov romana. Pastelno narandžaste Ademove i crne nizozemske Bekirove cipele u Musićevom djelu postaju mnogo više od predmeta. One su znak prognanog čovjeka, teret obilježenosti i nijemi trag ljudi koji su morali da napuste domove. Jedan put vodi prema Istoku i Bosforu, drugi prema Kamenoj planini i bijelom mermeru Potočara. Između njih ostaju zemlja i knjiga, novembarska hladnoća i julska vrelina, zavičaj i izgnanstvo, život i smrt.

Kemal Musić govorio je o dugom i zahtjevnom nastajanju romana i odgovornosti pisca pred temama koje pripadaju žrtvama i njihovim porodicama. Njegovo kazivanje pokazalo je da „Mrtvare“ nijesu napisane da bi raspirivale mržnju ili tražile osvetu, već da bi književnost sačuvala ono što bi ravnodušnost i protok vremena mogli potisnuti u zaborav. Promocija je tako prerasla u javni čas o odgovornosti riječi, umjetnosti i čovjeka pred stradanjem nedužnih ljudi.

U drugom dijelu programa održano je „Veče nagrađenih priča“, koje je nadahnuto, sigurno i sa osjećajem za svakog učesnika vodila pjesnikinja Rebeka Čilović. Njeno vođenje povezalo je odluku žirija, obraćanja nagrađenih autora, poeziju, muziku i svečani čin uručenja priznanja u skladnu umjetničku cjelinu. Odluku žirija pročitala je profesorica Ljerka Petković. Žiri u sastavu prof. Ljerka Petković, dr Ena Begović i književnik Ersan Muhović razmatrao je 29 priča pristiglih na konkurs za najbolju neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom. Poslije dva kruga ocjenjivanja i razmjene književnih argumenata, odluka je donesena jednoglasno.

Prva nagrada pripala je Saladinu Dinu Burdžoviću za priču „Selam sa ahireta“, pristiglu pod šifrom „24. septembar“. Druga nagrada dodijeljena je Marku Radojeviću za priču „Usta puna vode“, prijavljenu pod šifrom „Zadužbinar“. Treća nagrada pripala je Božidaru Proročiću za priču „Stara puška“, pristiglu pod šifrom „Božji dar“. Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja dodijeljena je Refadiji Pepi Abdić za priču „Dukat“, prijavljenu pod šifrom „Drača“.

Saladin Dino Burdžović, glas zavičaja putem video-linka Prvonagrađena priča „Selam sa ahireta“ Saladina Dina Burdžovića govori o dvije sandžačke porodice čije je dugogodišnje prijateljstvo razoreno zločinom. Motiv krvne osvete ispripovijedan je jednostavnim, savremenim i pročišćenim književnim jezikom. Priča kroz gubitak nedužne djevojke, porodični amanet i odluku o osveti otvara pitanja časti, pripadanja, odgovornosti i granice između pravde i zla. Bihor ovđe progovara kroz jezik junaka, porodične lomove, i puteve koje određuje pripadnost zavičaju. Iz njegovog kamena i mira izrasta kazivanje koje prelazi lokalne granice i otvara sudbinu čovjeka prinuđenog da nosi bol koju nije sam stvorio, ali mu je ostavljena u nasljeđe. Saladin-Dino Burdžović nije bio u mogućnosti da prisustvuje večeri, ali se publici obratio putem video-linka. Govorio je o vezi nagrađene priče sa sandžačkim i bihorskim iskustvom, i ranama koje se prenose kroz generacije. Zahvalio je žiriju, organizatorima i publici koja je njegovu priču prihvatila kao dio zajedničkog književnog i zavičajnog nasljeđa.

Nagradu je u njegovo ime primio pjesnik Enver Muratović, a uručio mu je Edin-Medo Latić, predstavnik Zavičajnog kluba „Bihor“ iz Luksemburga. 'Dijaspora može živjeti daleko od Bihora, ali Bihor ne prestaje da živi u njoj. Podržavajući ovaj Festival, čuvamo jezik, pripadnost i vezu novih generacija sa zavičajem', poručio je Latić. Muratović je tom prilikom pročitao pjesmu iz svog sarajevskog ciklusa, unoseći u završnicu večeri glas grada čije su ulice, ljudi i sudbine ostavili dubok trag u savremenoj poeziji. Njegovi stihovi prirodno su se povezali sa osnovnim temama večeri, stradanjem, pamćenjem, pripadanjem i potrebom da čovjek riječju sačuva ono što mu istorija pokušava oduzeti.

Drugonagrađena priča „Usta puna vode“ Marka Radojevića povezuje istoriju, legendu i umjetničku istinu. U njenom centru nalaze se bol zbog izgubljenog sina i plemenita potreba da se velika nesreća preobrazi u trajno dobro. Voda se kroz priču pojavljuje kao znak bolesti, nade u ozdravljenje, prolaznosti, molitve i spasa. Izgradnja hajrata, odnosno zadužbine, nosi poruku da dobro djelo može nadživjeti i onoga ko ga podiže i onoga kome je bilo namijenjeno. Poruka „Dova živima, dova mrtvima“ sažima suštinu priče u kojoj se lična bol pretvara u korist za druge ljude. Govoreći o nagrađenom tekstu, Marko Radojević osvrnuo se na vodu kao jedan od najstarijih simbola života, trajanja i ljudske potrebe da ostavi trag. Njegovo obraćanje pokazalo je da se i iz najdublje porodične boli može roditi priča o dobročinstvu koje pobjeđuje zaborav. Nagradu mu je uručio Enver Rastoder, predstavnik Bošnjačkog donatorskog fonda iz Luksemburga. Rastoder je naglasio da Fond podržava značajne kulturne, obrazovne i društvene projekte, ali da posebnu pažnju želi da usmjeri prema mladim ljudima, njihovom obrazovanju i stvaralaštvu. Podrška mladom autoru, kako je istakao, predstavlja ulaganje u budućnost kulture i zajednice.

Trećenagrađena priča „Stara puška“ Božidara Proročića govori o Sandžaku koji se prazni, staroj kući, odlasku, povratku i odgovornosti prema onima koji ostaju. Treću nagradu Božidaru Proročiću uručio je Rifat Agović, predstavnik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. Primajući nagradu, Božidar Proročić je istakao značaj devetnaestog izdanja Festivala i jubileja koji slijedi: 'XIX Festival potvrđuje da su „Zavičajne staze“ odavno prerasle okvire jedne manifestacije i postale književna adresa kojoj se autori vraćaju. Pred nama je jubilarni XX Festival, dvadeset godina priča, susreta i istrajnog čuvanja Bihora u pisanoj riječi. Taj jubilej obavezuje sve nas da sačuvamo ono što je tokom dvije decenije stvarano i da otvorimo staze novim piscima, novim pričama i generacijama koje dolaze.' 'Zavičajne staze' čuvaju književnu riječ, kulturu i bogastvo identitea Bošnjaka. Bošnjačko vijeće će i ubuduće biti uz Festival koji je Bihor učinio prepoznatljivom književnom adresom', kazao je Agović.

Ovo priznanje imalo je dodatnu simboliku jer je Proročić tokom iste večeri najprije govorio o romanu „Mrtvare“ i vodio razgovor sa Kemalom Musićem, a zatim se u drugom dijelu programa našao među laureatima Festivala.

Specijalna nagrada za autentičnost pripovijedanja pripala je Refadiji Pepi Abdić za priču „Dukat“. U centru priče nalazi se zakopano blago koje, umjesto očekivane sreće, u porodični život unosi strah, čekanje, grižnju savjesti i nemir. Priča o dva brata, teškom seoskom životu, pronađenim dukatima i iseljavanju u Tursku razvija se u psihološki uvjerljivo kazivanje o prokletstvu bogatstva i cijeni koju čovjek plaća kada izgubi unutrašnji mir. Refadija Pepa Abdić govorila je o nastanku priče i ljudima čiji su jezik, sudbine i životno iskustvo sačuvali njenu neraskidivu vezu sa Bihorom. Posebno se osvrnula na ženske likove, njihovo čekanje, slutnje i neizvjesnost, naglašavajući da su upravo žene često bile najtiši, ali i najizdržljiviji nosioci porodičnog pamćenja.