Amira Medunjanin o sevdahu: Više od muzike, to je dostojanstvo

Amira Medunjanin još jednom je potvrdila zašto je jedna od najvažnijih interpretatorki sevdaha današnjice. Pred prepunim Trgom Piazza Centrale u Luštica Bay-u sinoć je publici priredila veče ispunjeno emocijama, a u razgovoru za Radio Tivat govorila je o suštini sevdaha, ličnom odnosu prema pjesmama koje izvodi, mladim generacijama, muzici koja ju je oblikovala i posebnoj vezi sa crnogorskom publikom.

Već na početku razgovora osvrnula se na često citiranu misao da sevdah nije samo ljubav, već i dostojanstvo. „Upravo to. Mnogo pjesama govori upravo o dostojanstvu, nekad na vrlo suptilan način, ali opet sasvim direktno. Ko želi da razumije, razumjeće. Dovoljno je pažljivo slušati riječi i priču pjesme“, kaže Medunjanin. Kao primjer navodi sevdalinku „Alipaša na Hercegovinu“, u kojoj junakinja, uprkos velikoj ljubavi, ne odustaje od svog ponosa. „Ona ostaje dostojanstvena i prkosna. Kaže: ‘Da me prosiš ne bih pošla za te, da se drugom oženiš, bih se otrovala.’ Na najljepši način daje do znanja koliko voli, ali istovremeno čuva svoje dostojanstvo.“

Na pitanje postoji li pjesma koju danas pjeva drugačije nego prije deset godina, odgovara da se zapravo mijenja svaka izvedba. „Svaka pjesma je takva. Nikad nije isto jer ni ja nisam ista. Život nas oblikuje, donosi nova iskustva, gubitke, radosti i sve to mijenja način na koji osjećamo stihove.“ Posebno izdvaja pjesmu „Što te nema“, koja joj je kroz godine dobila potpuno novo značenje. „Kako sam starija i kako članovi porodice odlaze, sve je teže pjevati tu pjesmu. Danas dok je pjevam često mislim na svog oca. To postaje podsjetnik na sva lijepa vremena koja smo imali.“

Dodaje da izvođenje sevdaha nije samo pjevanje melodije. „To nije puko izvođenje teksta. To je proživljavanje sudbina ljudi. Gotovo svaka sevdalinka nastala je iz nečijeg stvarnog života. Kada razumijete o čemu pjevate, veza između pjesme i izvođača postaje potpuno organska.“ Zbog toga su koncerti, kaže, emotivno veoma zahtjevni. „Ljudi često kažu: lako je tebi, ti samo pjevaš. Nije baš tako. Poslije koncerta osjećam se kao iscijeđena krpa. Potrošite se emotivno, ali je to ujedno i oslobađajuće. Nekad suza tokom koncerta skine veliki teret sa duše.“

Za razliku od uvriježenog mišljenja da mladi danas površno doživljavaju emocije, Medunjanin smatra upravo suprotno. „Mislim da to nije tačno. Današnja djeca i omladina su, čini mi se, mnogo pametniji i zreliji nego što je bila moja generacija u njihovim godinama. Razmišljaju deset ili petnaest godina unaprijed i to mi je predivno.“ Dodaje da ih ne treba osuđivati zbog načina na koji odrastaju. „Servira im se ogromna količina informacija preko društvenih mreža i oni sve to procesuiraju. Često čujem da su površni, ali mislim da je upravo suprotno. Svijet ostavljamo u dobrim rukama.“

„Dolazi mnogo mladih, od djece od pet ili šest godina pa do tinejdžera i dvadesetogodišnjaka. To me posebno raduje.“ Na pitanje da li upravo ona uspijeva približiti sevdah mlađoj publici, odgovara da je to bio jedan od njenih ciljeva od početka karijere. „Mladi su radoznali i vole istraživati. Nekada se mislilo da je sevdah rezervisan samo za starije, ali meni je tradicionalna pjesma oduvijek bila nešto sveto.“ Zato je, kaže, kroz aranžmane pokušala napraviti iskorak. „Željela sam približiti sevdah generacijama koje slušaju trap, rock, pop ili punk, ali tako da se nikada ne naruši njegova melodijska linija, suština i emocija. Mislim da u tome uspijevamo već 23 godine.“

Govoreći o muzici koju je slušala, priznaje da je najviše odlazila na koncerte Ekaterine Velike. „Bila sam beznadežno zaljubljena u Milana Mladenovića, kao i gotovo sve djevojke moje generacije. To je bio posljednji koncert koji sam gledala prije rata.“ Pored EKV-a slušala je Azru, Indexe, Bijelo dugme, Crvenu jabuku, Plavi orkestar, Miladina Šobića, a žao joj je što nije imala priliku uživo slušati bendove poput Sex Pistolsa. Na opasku da u svijetu sevdaha danas zauzima mjesto kakvo su u pop muzici imali Madonna i Michael Jackson, kroz osmijeh odgovara da je to prevelik kompliment. „Takvi ljudi se rađaju jednom. Nisam ni blizu njima.“

Naredni nastup očekuje je 2. avgusta na Guitar Festu u Herceg Novom. „Volim festivale jer upoznajem muzičare iz cijelog svijeta. Festivalska publika je drugačija, često i zahtjevnija, ali upravo zbog toga posebna.“ Na koncertu će joj se pridružiti kanadski džez gitarista Arslan, muzičar porijeklom s naših prostora. „Biće to jedini koncert koji ćemo ove godine imati zajedno i baš mi je drago što će biti u Herceg Novom.“ Jedna od pjesama koju često izvodi na koncertima je Štulićeva „Ako znaš“. „To mi je jedna od najdražih Azrinih pjesama. Nikada nije bila veliki hit, ali upravo takve pjesme volim. Prirodno je postala dio naših koncerata širom svijeta i biće izvedena i večeras.“

Iako kaže da je festivalska publika drugačija od koncertne, ističe da nema omiljenu. „Gdje god dođemo stvori se posebna energija. Ljudi koji dolaze na naše koncerte su divni i uvijek pronađemo zajednički jezik.“ Prisjetila se i nedavnog festivala svjetske muzike u Norveškoj, gdje je upoznala umjetnike iz Malija, Burkine Faso, Portugala, Irana, Italije i Španije. „Tada postajemo pravi ambasadori cijelog našeg regiona.“

Na pitanje šta bi željela da publika osjeti kada ne bi znala ko pjeva, već samo čula njen glas, odgovorila je bez razmišljanja. „Mir i ljubav. Voljela bih da se ljudi sjete lijepih trenutaka, da obnove neka prijateljstva, da osjete empatiju, povezanost i slobodu. Nije važno pokazati bravuroznost muzičara, nego probuditi osjećaj da je život lijep upravo zbog tih veza među ljudima.“ Kada bi mogla spasiti samo jednu sevdalinku, izabrala bi „Kad sretneš Hanku“, u interpretaciji Safeta Isovića. „To je prva pjesma koju me naučila moja mama i uvijek me podsjeti na nju. Govori o životu, prolaznosti i velikoj ljubavi. Ljepota prolazi, ali ostaje ljepota duše. Najviše zbog mame izdvojila bih upravo tu pjesmu.“

Za kraj razgovora govorila je o publici u Crnoj Gori, kojoj se uvijek rado vraća. „Prekrasna je. Svaki put imamo toplu dobrodošlicu i nemam osjećaj da sam došla u stranu državu. Osjećamo se opušteno i prihvaćeno, a to je umjetnicima izuzetno važno. Godinama dolazim i raduje me što taj osjećaj nije oslabio, nego je postao još jači. Zbog toga sam iskreno zahvalna.“ Koncert na prepunom Trgu Piazza Centrale još jednom je pokazao da Amira Medunjanin ne izvodi sevdah samo kao muzički žanr, već kao životnu filozofiju – onu u kojoj su dostojanstvo, empatija, ljubav i sloboda jednako važni kao i svaka otpjevana nota.