Božidar Proročić: Legende i priče sa Lovćena (IV): Vjetrovnjak

Monitor objavljuje izvode iz knjige književnika i publiciste Božidara Proročića u kojoj su sakupljena predanja i svjedočenja o planini legendi - Lovćenu.

Vjetrovnjak s katuna Dolovi

Dolovi su katun u samom srcu NP „Lovćen“, okružen Lovćenom, Štirovnikom, Velikim i Malim Babljakom, Babinom i Veljom glavom, dok se s Vjetrenih mlinova pruža prelijepi pogled prema selima njeguškog podvršja i Crnogorskom primorju. Krajem XIX vijeka, dok su brojna stada ovaca pasla na ovom katunu, Krsto i Danica su iščekivali prinovu. Nekoliko godina zaredom, zbog brojnih bolesti, umirala su im djeca. Kako su već bili u poodmaklim godinama, plašili su se hoće li Danica roditi zdravog potomka.

Dvije porodice su tokom čitave godine stalno boravile na katunu Dolovi, dok su druge već početkom oktobra silazile s ovog katuna. U noći između 19. i 20. januara pored ognjišta, uz pomoć mještanke s katuna, porodila se Danica. Stane, iskusna planinka, pomagala je Danici na porođaju. Maleni dječak je rođen na dan Svetog Jovana Krstitelja i dali su mu ime Jovan. Jovan se rodio u „košuljici“ što je značilo da je svojim rođenjem dobio poseban dar od Boga.

Zima je bila oštra i hladna kao nikada do tada. Veliki sniježni smetovi su svojom bjelinom okovali Dolove. Košuljicu Jovanovu su čuvali, znali su da ona čuva Dolove od svih nedaća. Jovan je odrastao uz zvuke frule, zajedno s drugom djecom, na padinama Lovćena. Još od malena se razdragano igrao sa svojim vršnjacima. Dolovi su bili zasađeni čuvenom uskom krtolom i rađali su obilno. Sav rod od krtole bi vrijedni domaćini prodavali u Boki Kotorskoj i tako obezbjeđivali sebi mogućnost da kupe so, petrolej, maslinovo ulje i druge namirnice.

Proljeće je na Dolove došlo u najljepšim bojama. Mještani su zasadili svoje posjede krtolom. Nakon nekog vremena Dolovi su dobili prelijepu zelenu boju od iznikle krtole. Jovan je tog ranog proljeća, kao i svaki drugi dan, otišao da čuva ovce i jagnjad s drugim pastirima. Negdje oko podneva tamni oblaci su se nadvili nad čitavim Lovćenom. Rani i sunčani proljećni dan pretvorio se u mračnu noć. Počele su da sijevaju munje i gromovi. Odjednom je iz oblaka počela jaka kiša s gradom. Mještani Dolova su počeli sve to s nevjericom da gledaju. Znali su da ako im grad uništi krtolu, da će tu godinu teško proći.

Vjetar je počeo snažno da ruši i lomi sve pred sobom. Uplašeni pastiri su, svi sem Jovana, krenuli ka svojim kolibama. U momentu više nijesu vidjeli Jovana. Samo su čuli čudno, jako zviždanje. Svi su bili u svojim kolibama, osim Jovana. Krsto i Danica su u nevjerici gledali s kućnog praga. Jovana nije nigdje bilo. Opet se čulo to jako zviždanje i oluja i nevrijeme je stalo, a sva ljetina i stada ovaca i jagnjadi bila su sačuvana. Jovan se pojavio sa svojim malenim stadom od desetak ovaca pred kolibom. Roditelji, unezvijereni i zabrinuti za svoga jedinca, čudili su se kako je Jovan uspio da se sačuva od takvog nevremena.

Svuda oko katuna Dolovi oluja i grad su uništili prelijepe boje ranog proljeća. Jedino su Dolovi ostali netaknuti sa zasijanom krtolom, kao da su bili izmješteni u neku drugu dimenziju. U dugim noćima mještani su počeli da govore da je Jovan vjetrovnjak, onaj čiji je dar od Boga da štiti katun. Jovana su svi poštovali, ali su ga se i pribojavali. Duge ljetne noći na Dolovima znale su da prekriju munje, oluje, gromovi, zavijanje vukova i graktanje gavranova, što je uvijek predskazivalo nevolje. Jovanova duša bi tokom noći izašla iz tijela i borila se s brojnim demonima. Jovan bi se ujutro budio umoran, znojav i iscrpljen. Tokom dana bi se oporavio i skupio snagu za duge noći. A noći su crpile Jovanovu životnu energiju. Dolovi su imali njegovu zaštitu.

Jedne takve noći, dok je s mora duvala jaka bura, a sjeverni vjetar sve nosio pred sobom, Jovan je nestao. Nebo je bilo išarano brojnim munjama. Mještani s Dolova su na nebu gledali borbe demona, gromova i oluja koje bi na tren bile ispisane u dugim mračnim noćima. Prije početka ovih nedaća uvijek bi se čulo čudno zviždanje i opet zviždanje kada bi sve stalo. Znali su svi da je to duša Jovanova. Kada je Austrougarska monarhija okupirala Crnu Goru i padine Lovćena 1916. godine, posljednji put se u noći čulo Jovanovo zviždanje. U borbama s demonskim silama Jovan je izgubio svoju posljednju bitku. Mještani u svojim legendama pričaju da se čulo Jovanovo zviždanje dok su topovi s mora ranjavali Lovćen i dok su trajale borbe crnogorske vojske. Kada je sve stalo, nije se zviždanje više čulo.

U tom ranom januarskom jutru pala je duša Jovanova, pala je Crna Gora, neposredno prije rođenja Jovanova, ali i rođenja Svetog Jovana Krstitelja. Dolovi i danas kriju neke od najljepših priča podlovćenskih katuna. Ako nekada čujete zviždanje, dok koračate ovim nestvarno lijepim predjelima, sjetite se ove priče o vjetrovnjaku i zaštitniku katuna Dolovi, nemojte se okretati jer vas čuva duša vjetrovnjaka.

Legenda o nastanku Dobre vode s Koložunja

Sela i zaseoci njeguškog podvršja obiluju izvorima, kako onim povremenim tako i onim stalnim. Prvi stanovnici na ovim prostorima su u dalekoj prošlosti, zbog brojnih grla stoke koja je uzgajana na ovim prostorima, oskudijevali u vodama, posebno tokom ljetnjih mjeseci kada bi bile velike suše i kada bi većina izvora presušila ili imala toliko tanku žicu da su jedva tekli. Kako su živjeli na prostorima koji su predstavljali samu granicu između Mletačke Republike, a kasnije Austrougarske monarhije, to je život činilo težim.

Stanovnici Koložunja su svoje ovce i goveda vodili na izvor Pod stijenom. To je bilo mjesto đe su se okupljali brojni čobani s padina Lovćena, ali i primorskih sela. Niko Krstov je bio mladić koji je provodio djetinjstvo čuvajući svoja stada na Koložunjskom ždrijelu, odakle mu se pogled pružao prema ljepoti Budvanskog zaliva i prema primorskim selima, a često je gledao jedrenjake koji su poslije dugih pomorskih puteva dolazili u Budvu. To ljeto je bilo jako sušno i izvor Pod stijenom, koji je ionako bio slabo izdašan, je potpuno presušio.

Stanovnici Koložunja su se uplašili da će stoka koju su uzgajali ne samo oni, već i onu koju su uzeli da čuvaju za potrebe Mletačke Republike, usljed velike suše uginuti jer su se izvori i vodopoji čuvali. Niko je bio veoma zabrinut za svoje stado koje nije bilo tako malo. Znao je da ako mu stoka ugine, da će to dovesti do velike štete, ali i do bolesti. Pala je tiha ljetnja noć obasjana mjesečinom. Niko je razmišljao šta da radi sa svojim stadom. Poslije dugog razmišljanja u noći, pred samu zoru, Niko je na tren zaspao i usnio čudan san. U snu mu se javio njegov pokojni đed Mašan za kojeg je Niko bio posebno vezan kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. U snu mu je Mašan rekao da se ispod Ozovog doca nalazi jedna poveća stijena ispod koje otiče voda u zemlju, da je pomjeri kako bi odatle krenuo jaki izvor koji će spasiti stanovnike Koložunja, ali i ostalih podlovćenskih sela i katuna, od sušnog ljeta kada su već mnogi izvori bili usahli.

Došao je do mjesta koje mu je đed opisao u snu. Iza jednog velikog grma bukove šume vidio je stijenu neobično glatku. Kako je stijena velika, nije ni pokušavao da je pomjeri. Brzo je okupio ostale čobane i ispričao im svoj san. Ubrzo su donijeli alat, neko motiku, neko trnokop, neko poveći malj. Počeli su da kopaju oko stijene i da jako udaraju po njoj u nadi da će se stijena odlomiti. Kada su pokušali da je pomjere, nijesu uspjeli. Niko se ubrzo dosjetio, upregli su nekoliko volova, vezali stijenu konopima u nadi da će je volovi svojom snagom uspjeti izvući. Nažalost, i taj pokušaj nije uspio. Seljani su rekli da je nemoguće tako veliku stijenu pomjeriti.

Bilo je već podne i julsko sunce je sve jače i jače sijalo. Nakon nekog vremena seljani i pastiri su odustali, trebalo je stoku skloniti u plandišta i odvesti je na izvor Pipoljevac kako bi je napojili. Pala je sparna ljetnja noć bez daška vjetra. Niko je i dalje bio zabrinut za svoje stado. Znao je, ako ne uspije da ih sjutra napoji, njegova će stoka uginuti. Razmišljao je o snu i o poruci svoga đeda. Niko je bio na otvorenom, pod vedrim nebom, kako bi čuvao stado tokom noći od upada vukova. U jednom momentu nebo se smračilo, počeo je da duva jak vjetar s mora. U daljini je vidio munje i čuo grmljavinu koja je bila sve bliže i bliže. Prve kapi kiše, a potom sve krupnije, počele su da padaju po njegovom licu. U sebi je pomislio: dobro je, evo kiša koja će nas spasiti. Nebo se prolomilo nad Koložunjom, Budvanskim i Tivatskim zalivom. Gromovi su počeli da udaraju u Babinu i Velju glavu, padine planina iznad Koložunja.

Niko se hitro sklonio u omanju kamenu kolibu na Ozovom docu. Kroz prozor je vidio da jaka bujica nadolazi s planine. Brzo je izašao s upaljenim lučem. Krenuo je prema mjestu đe je njegov đed rekao da će izbiti izvor. Ispod velike stijene počela je da izbija jaka voda. Niko je to sve u strahu posmatrao sa druge velike stijene dok su svuda oko njega bili gromovi i oluje. U jednom momentu grom zapara nebo i udari u veliku stijenu i stijena se od siline udara groma rasprsnu, dok voda koja je bila ispod stijene svojim jakim pritiskom izbi na površinu, a komadi stijene odletješe naniže.

Niko sav uplašen, mokar, uznemiren priđe tom mjestu. Vidio je da se pojavio veliki izvor koji je snažno bio s tog mjesta. Vode sa izvora krenuše prema selima Gornjeg Grblja, a odatle svojim jakim bujicama prema Tivatskom zalivu. Olujna noć je stala s prvim zracima sunca. Dok su se s bukovih stabala slivale kapi kiše, prvi pastiri s Koložunja vidješe čudo. Izvor je bio na mjestu na kome su oni pokušavali razbiti i pomjeriti stijenu. „Ispunio se san Nika Krstova“, rekoše uglas. Veliki djelovi tih gromada stijene i dan-danas se nalaze u Koložunjskom potoku. Ovaj izvor je danas jedan od najizdašnijih na padinama Lovćena, a zbog svoje pitkosti dobio je značaj u svakodnevnom životu mještana.