Ponosne Albanke i vedre Evropljanke: Razgovor o Ismailu Kadareu

Bio je vedar i vjetrovit dan, vrijeme koje iritira, no bijah u društvu sa curicama: novinarkama dnevnih i nedjeljnih novina, te reporterkom sa državne televizije. Njih četiri se našle oko mene - mladost koja godi onome koji nije više mlad. Navodno mudar, sa iskustvom i poletom momka, izigravao sam bonvivana, čuvajući se aluzija koje često starost zloupotrebljava.

Mjesto susreta: monumentalni kafe “Tajvan”, mjesto koje ovdašnji rado određuju za susrete i razgovore. Nakon uobičajenih pitanja na koje pitani dade uobičajene odgovore, namjerno započeh priču o Ismailu Kadareu, kultnom piscu Albanije. Upravo to: priču, budući da se među starijim ljudima pomen njegovog imena i djela danas ovdje uzima sa respektom, kadšto i sa strahopoštovanjem, pa pripovijedanja o Njemu nema ako već nije ôda ili panegirik slavnom piscu. Danas sam među omladinom htio da ispitam koliko je Kadare važan albanskoj novoj generaciji.

Razumijem, rekoh curama, da ga većina Albanaca obožava, gaje veliko poštovanje prema njemu, kandidatu za Nobela, ‘najvećem i u svijetu najpriznatijem piscu na albanskom jeziku’, no on za me nije osobit književnik. Mnogo je, brate slatki, popularan! Sa toliko knjiga nanizanih u sabrana djela, čitava biblioteka. Zna Ismail da isplete događaj, spretan je u dijalogu, humor mu životan, koji put u burlesci izvanredan, ali sa cinizmom mu ne ide uvijek najbolje, kažem obrazovanim djevojčicama koje se kikoću.

Usiljen je i kojiput neuljudno posprdan, ironizira neumjesno, a redovito se čuva ekstremnog zaključka? Uvjerljiv kad opisuje primitivizam u narodu, ali ne i onda kad ga glorifikuje. Vješto se istorijom poigrava, ali se kloni da joj sudi. Naliči čovjeku koji dobro vidi devijacije, ali bi tada htio da bude i sudija i propovjednik. Pisac treba da ima oko sokolovo, jednako oštro kao kad ide nekom na sahranu, ili je učesnik vašara. On je meni, da oproste dame, dobar zanatlija koji je naučio da barata riječima, ali nije pisac kod koga sam našao zrelost i dubinu velikog literate.

A takvim ga upravo doživljava i tituliše javno mnjenje na svem prostoru gdje se govori albanski. Kadare i niko njemu ravan. On je zaštićena biljka, amblem albanske kulture uopšte. Svaka mala kultura ponosna je na takve literate, nema sumnje u to, ipak, on toliku pažnju nije zaslužio. Voli književna kritika takve pisce, mada Albanija ima daleko većih živih pisaca od njega. O takvima, drugom prilikom. A Kadareu neka duša počiva na Nebesima!

Dok sam govorio, pažljivo su me slušale. Rekoh da sam pročitao “Generala mrtve vojske”, “Tvrđavu”, “Hroniku na kamenu” i “Pogrešnu večeru” (na slavenskom su tu knjigu preveli naslovom: “Pad kamenog grada”). Njegove poznate knjige. Čitljiv je Kadare, zna da iznese sentiment, priča je njegova zanimljiva, ali iz rečenica njegovih kadšto zjapi neukus i površna umnost, stilska zbrčkanost. Konce ponekad pogubi vaš čuveni literata. Mlade dame bjehu u čudu. Jedna reče: nijednu knjigu njegovu nisam do kraja mogla pročitati. Drugoj je smetao piščev vješt dodvornički odnos prema Enveru Hodži, nasuprot onim piscima koji nisu bili povodljivi, te stradali.

Trećoj je neukusno toliko i takvo prijateljstvo Kadarea maltene sa svima u vrhovnoj vlasti Albanije. Četvrta ne voli kako se pisac poigravao sa albanskom istorijom, a nije postmodernista. Sa vlastima je, izgleda, albanski genije uvijek znao kako će. Od totalitarizma do demokratije provlačio se vješto. Sa disidentstvom znao je u Evropi da sklopi čvrst konto… Komentar do komentara, u razgovoru sa mladim Albankama, energičnim Evropljankama.

Nisu krile umjerenu odbojnost, mladosti svojstvenu, spram pisca - miljenika nacije. Smetalo im je i glorifikovanje svega onoga što je bez pokrića i suštinske koristi za narod i kulturu njegovu, kad je on u pitanju. Djevojke od rafinmana, hrabre da kažu, spremne da dokažu. Treba inače, govorile su mi, povesti širu raspravu o svim pojavama koje koče savremeno društvo Albanije. Neumjesna glorifikacija vrijeđa razum mlade generacije i sputava napredne ideje, kojih u Albaniji ima dosta. Balasti prošlosti otežavaju ionako neizvjesnu budućnost, ne bi one da se mnogo čeka. Mladi odlaze po svijetu, napuštaju domovinu, nije nasljednicima previše stalo do mitologizacije, treba afirmisati ono što jeste zdravo naslijeđe.

Kadšto Ismail zna da padne u dremež, ili se, kao pisac, ogluši o aktuelnost. One poštuju afirmatore nespornih vrijednosti iz tradicije. Idolopoklonstvo - nikako! Zar je toga malo bilo?! Dakle: one su, moliću lijepo, za demitologizaciju i diskontinuitet od svega što danas muči zdrav razum i kritičku misao, a čemu je prošlost dala bagaž. Hoće da budu ravnopravne članice savremenog svijeta. Pa i primitivna manira snishodljivosti - na takav način danas obožavati Kadarea, provincijska je, zar ne? Do bolesnog zanosa obožavati pisca nacije, to njihovoj budućnosti ne treba.

Nisu one za takvu albansku perspektivu: snishodljivo, podanički, bez analiza i rekapitulacija. Temeljitije valja preispitati sve što se proživjelo, i ono što je preživjelo, a njima gurnuto u naslijeđe. Anahronizmu one neće da se klanjaju. Nećemo valjda, vele uglas, još jednom enverhodževski mistifikovati naličje naših života koji i danas traju u albanskoj tradiciji. Bȅsa i karikature o monolitnosti naciona, brđanski ponos kome je istekao rok upotrebe.

Kanimo se pelaške starine i komunističkih vrlina. Naša stvarnost otpočela je sječu takvih senilnih demona: od Burelja do Sibira, kako se kome od zombija iz prošlosti prohtije. “Ky vend quhet Burel, që do të thotë - hyn e nuk del” (“Ovo mjesto zove se Burelj, što će reći - uđeš a izaći nećeš.” (Burelj je ime zloglasnog zatvora iz Enverovog doba strahovlade.) Dotakosmo se u razgovoru i bogolikog Skender-bega.

Promišljeni komentari zdravih djevojčica iz Tirane. Obrazovane osobe koje govore koncizno, koje prepoznaju koliko su uvriježeni stavovi o ocu nacije počesto eksces, kadšto i blasfemija, čudna nekrofilija. Njih je tog vjetrovitog podneva ponijela strast prema istini, one su zaboravile da je stranac pred njima, pa iznose i ono što bi u drugim prilikama, na drugom mjestu, svakako prećutale. Osjetile su bile da dijelim njihovo mišljenje.

Na početku susreta, odgovarajući na postavljena pitanja, govorio sam im o Njegošu i glorifikaciji koja traje u Crnoj Gori o toj ‘najmudrijom srpskoj glavi’. “Zar nije ‘crnogorskoj glavi’, umah me tada upita jedna od novinarki. Objasnih joj da je to isuviše složeno za njih, a da često ni nama u Crnoj Gori to još nije posve razjašnjeno. Izgovorih taj glupavi narodni stih, koliko sam uspješnije mogao da ga prevedem na njihov jezik: ”Na Lovćenu Njegoš spava, najmudrija svjetska (srpska) glava!” Ostadoše u čudu, ne razumijevajući moj smijeh.

Bilo je, na kraju razgovora, u njihovoj nevinoj ozlojeđenosti zdravog patriotizma prema svojoj zemlji (njihova ljutnja bila je upravo to: domoljublje), mladalačke želje da se, uime perspektive demokratske Albanije i nove kulture Albanaca, i o Skender-begu počne govoriti na više nivoa. Pa i da se polemiše, ima i za takvo što dovoljno materijala. Mi Albanke, ponosne smo na oca svih Albanaca, ali smo poželjele da najzad budemo i Evropljanke.

Njima je, rekoše, dozlogrdilo da se pod kapom mitske figure nacije, onog šljema sa fugurom jarca na vrhu, krije danas koješta. Naša stvarnost, naša budućnost tome ne treba da robuju. A konzervativna Albanija i horde neznalica, u svojoj impotenciji, za takvom fantazmom jednako posežu, skrušeni kao pred božanstvom, krijući time jad svog, do juče mučeničkog života i zaostalosti. I danas mnogi po naslijeđu hodaju kao po blatu. Ne prepoznajući put kojim je naša mladost već krenula. Povratka nema.

Veličina Skender-bega definiše se njim samim, onim što jeste učinio za samosvijest naroda i domovine, nikako interpretacijama o njemu. Plakatna istorija, propagandistička literatura, odocnio neosocijalistički realizam, glorifikatorsko slikarstvo, džinovske skulpture, antička poza i patos u teatru, toliko je toga i danas izlišnog u životu albanske kulture. Fantazmom se ogrćemo, kojiput nećemo da prepoznamo sve putokaze na raskršćima. Manimo se zanosa, pronađen je novi put, govorile su te mlade žene.

Pred čovjekom koji je među njih zasjeo sa dobrim namjerama i poštovanjem. Kad sam iste večeri, gledajući sa balkona u šarenilo periferije glavnog grada Albanije, prijateljici pisao da upravo u Tirani pišem o Kadareu, odgovorila mi je iz Pariza: ”Ne obožavam ni ja njegove knjige, ali on ima ovdje velikog uspjeha, ima svoju brojnu publiku, što me uvijek čudi; čudno je naime zašto takvi pisci privlače zapadne čitaoce? On je bio neprijatan prema meni kad sam ga putem telefona zvala na molbu jednog američkog profesora, koji mi je dao broj telefona, odbio je da se sretnemo, ali kad me je kasnije vidio u Berlinu, a nije, naravno, mogao prepoznati da sam ga onda ja zvala, sam mi je nakon sesije prišao i bio krajnje ljubazan.

U Berlinu sam ga viđala sve vrijeme boravka. Potom jednom i u Parizu, javio mi se sam kad je primio poštom intervju koji sam s njim pravila, pa smo se vidjeli kod njega, gdje je bio takođe ljubazan. I rekao da će mi pomoći da nađem izdavača... Ima stan u jednom od najljepših dijelova Pariza, ogroman stan. Pomenula sam mu kako je onda bio neprijatan, on se složio i rekao da je takav prema ljudima koje ne poznaje i koji ga zivkaju. Usput mi je rekao da posljednjih godina veći dio vremena provodi u svojoj vili na moru, u Albaniji. Kad sam mu se, po dogovoru, idući put javila, bio je opet arogantan, tako da mi više nije palo napamet da mu se javljam, a nije ni on meni, iako bijaše obećao...