Najškolovaniji crnogorski obućar – priča Radomana Maneta Đalovića

Inženjer Radoman Mane Đalović više od četiri decenije živi uz miris kože, zvuk stare „singerice“ i zadovoljna lica mušterija – spajajući na nesvakidašnji način struku i zanat, znanje i umješnost. U maloj obućarskoj radionici u naselju Rasadnik, udaljenoj tek kilometar od centra Bijelog Polja, vrijeme kao da teče nekim mirnijim tokom.

Prostor od svega dvadesetak kvadrata ispunjen je mirisom kože, starog alata i strpljenja koje samo pravi zanatlije posjeduju. Iznad radnog stola, na tankom lančiću, visi stari sat. Njegovo tiho kucanje prati ritam jednog zanata koji ne trpi žurbu. Iz malog radija, sakrivenog negdje iza reda završenih cipela, tiho dopire muzika „Indeksa“, miješajući se sa zvukom mašina i šuštanjem kože.

Za radnim stolom je Radoman – Mane Đalović, najstariji bjelopoljski obućar, ali i inženjer po struci, što njegovom zanatu daje posebnu dimenziju preciznosti i posvećenosti. Njegove ruke sigurno i strpljivo oblikuju kožu, kao što to čine već više od četiri decenije. Njegova priča sa obućarstvom počinje davne 1984. godine, kada je u Bijelom Polju otvorena fabrika obuće „Lenka“. Tada je, kao mladi stručnjak, upućivan na obuke u Beograd, Borovo i Sombor, ali i u Italiju i Njemačku.

Ponekad su, prisjeća se, i instruktori iz tih zemalja dolazili u bjelopoljsku fabriku. Nedugo nakon sticanja neophodnog znanja, Đalović je preuzeo odgovoran zadatak – obučavao je oko 650 radnika fabrike, uglavnom radnica, uključujući i one u pogonima u Pavinom Polju i Loznoj. Zahvaljujući stručnosti i posvećenosti, kasnije je imenovan i za tehničkog, a potom i izvršnog direktora fabrike.

Međutim, ekonomske promjene nijesu zaobišle bjelopoljsku privredu. Fabrika „Lenka“ 2015. godine ušla je u stečaj, a zatim i u proces zatvaranja. Nove okolnosti dovele su Đalovića na Biro rada. Iako u nezavidnoj situaciji, brzo je donio odluku – pokrenuo je sopstveni zanat. Nabavio je staru mašinu za šivenje marke „Singer“, staru više od jednog vijeka, koja mu je i danas nezamjenjiva. – Ne bih je dao ni za šta – kaže kroz osmijeh.

U okviru programa samozapošljavanja nabavio je i dvije mašine – stubnu kantirku i mašinu za tanjenje ivica, kao i mašinu za brušenje. Uz kalupe, ručni alat i dugogodišnje znanje, sve je bilo spremno za novi početak. Tako je u maloj radionici u Rasadniku počeo njegov drugi zanatski život. Iako van gradskog jezgra, Mane je brzo stekao povjerenje mušterija. Njegove vješte ruke popravljaju stare cipele i izrađuju nove, tradicionalne i moderne modele.

Posebno mjesto u njegovom radu ima izrada cipelica – opanaka za folklorna društva. Zatekli smo ga upravo dok je izrađivao obuću za KUD „Ribnica“ iz Podgorice i KUD „Vraneš“ iz Pavinog Polja. Ali Mane nije samo obućar. Za komšije iz Rasadnika, on je mnogo više od toga – prijatelj i razgovordžija kod koga se svraća na kafu i lijepu riječ. Nije rijetkost da neko navrati tek da popriča, da ostavi nešto na čuvanje ili preuzme za drugoga. U toj maloj radionici ne popravlja se samo obuća, već se njeguju i ljudski odnosi. Zato stanovnici Rasadnika s ponosom kažu da je Mane „njihov“.

– U ovom poslu najvažnija je ljubav prema onome što radite. Potom dolaze kvalitet, preciznost i tačnost – kaže Đalović. Cipele koje izrađuje pravi isključivo od kvalitetne kože koju nabavlja u Beogradu od provjerenog dobavljača. Koliko je cipela i patika popravio tokom godina – ni sam ne zna. Bilo je, kaže, i onih koje su drugi smatrali nepopravljivim. Ali, znajući koliko ljudi mogu biti vezani za svoj omiljeni par obuće, trudio se da ih ipak spasi.

– Ljudi se vežu za svoje cipele. To treba razumjeti – dodaje. U njegovu radnju dolaze mušterije sa raznih strana. Neke zapamti, neke ne, ali se mnogi vraćaju ponovo. Ima i onih koji donesu obuću na popravku, pa se po nju vrate tek nakon pola godine ili čak godinu dana. – Desi se i da ne dođu nikada. Onda, ako prođe mnogo vremena, dam tu obuću nekome za koga mislim da mu je potrebna – priča Mane.

Najvažnije mu je, ističe, da niko ne izađe iz njegove radnje nezadovoljan. – Kada vidite vedro lice mušterije koja je zadovoljna, to je dio nadoknade za sav trud. Novac je potreban, ali nije sve u njemu – kaže. Dok stara „singerica“ ponovo započinje svoj tihi ritam, a sat iznad radnog stola nastavlja da mjeri vrijeme, u maloj radionici u Rasadniku živi jedan stari zanat – tiho, dostojanstveno i sa mnogo duše. I upravo u toj tišini i predanosti krije se rijetka priča o čovjeku koji je ostao vjeran i nauci i zanatu. U 20 kvadrata radionice u Rasadniku staje mnogo više od zanata – tu stanuju priče, prijateljstva i jedan čovjek koga svi zovu „naš Mane“.