Maslovarić: Ne smijemo ćutati na nasilje na sportskim terenima

Kao čovjek koji profesionalno rukovodi lokalnim sportskim menadžmentom, ali i neko ko je bezbjedonosno humanističke studije odabrao možda i zbog samog nasilja, Direktor JU za sport i rekreaciju u Bijelom Polju, Marko Maslovarić, jasno i glasno poručuje: “Ne smijemo da ćutimo na nasilje na sportskim terenima.”

Maslovarić, koji je po vokaciji diplomirani menadžer bezbjednosti, saopštio je da ga njegova struka obavezuje na procjenu rizika i njegovih determinanti. - A moja profesija na zaštitu integriteta sporta. Ovo što gledamo u posljednja tri dana nije niz incidenata. Ovo je devijantno–kriminogena mezastaza i potop čitavog sistema, pred našim očima. Sporno je da svi ćute. A da li bi smjelo biti tako? Ovo nijesu izolovani slučajevi. Nasilje se ponavlja već mjesecima i godinama. Ali indikativno je da u samo tri dana ove sedmice imamo potpuni slom. Gradacija sloma barijera je zastrašujuća - rekao je Maslovarić.

Maslovarić je naveo tri konkretna slučaja koja ilustruju problem:

1. Nikšić (Memorijalni turnir seniora) - Počelo je tamo gdje bi pijetet i sportski duh morali biti svetinja. Akteri – navijači. Kada tribina postane izvor agresije, teren prestaje da bude siguran prostor.
2. Podgorica (Školski sport) - Šokantno prelivanje ulične patologije u arenu beskontaktnog sporta - odbojke. Kada djeca u sportu koji ne poznaje fizički duel unesu nasilje kao model komunikacije, to je alarm koji vrišti da smo izgubili generacije u vaspitnom vakumu.
3. Pljevlja (Seniorski rukomet) - Finale užasa. Tamo gdje bi morala biti vrhunska kontrola i profesionalizam, gledamo brutalnu tuču. Kada seniorski sportista – sa zvaničnom licencom i dresom – postane akter uličarskog obračuna, sistem je zvanično kapitulirao.

Maslovarić pita državu i saveze: “Šta je sljedeće? - Treba li neko da pogine na terenu da bi se upalio alarm koji vrišti već godinama? Imamo jeziv antagonizam, dok promovišemo sport kao ključni obrazac razvoja mladog čovjeka u zdravu ličnost, u realnosti dobijamo egzaktan dokaz da je naš „Kvadrat odgovornosti“ pukao na svim uglovima. Porodica koja više ne vaspitava nego podstrekuje. Škola koja je izgubila autoritet nad igralištem. Sportske organizacije – koje registracije i ljekarska uvjerenja tretiraju kao puko mastilo na papiru, ignorišući psihološku stabilnost nasilnika. Sistem bezbjednosti – koji se ne bavi adekvatno ni posljedicama, dok je prevencija misaona imenica.

Kao stručnjak otvaram javnu dilemu: Dokle ćemo dozvoljavati da ljekarsko uvjerenje za seniora izdaje neko ko ne provjerava psihološku stabilnost? Sportista sa fizičkom snagom, a bez kontrole impulsa u glavi, bezbjedonosni je rizik, a ne uzor. Vrijeme je za hirušku trijažu. Ili ćemo iz sistema odstraniti one koji ga truju, ili ćemo definitivno ugasiti svjetlo u našim dvoranama i staviti katanac na stadionima - zaključuje Maslovarić.