Istraživanje o vršnjačkom nasilju u crnogorskim školama alarmira

Jedna učenica osmog razreda istraživačima je kazala: „Nikad se ne osjećaš sto posto sigurno u školi jer ne znaš kad može nešto da se desi“. Njena izjava mogla bi biti moto za novo istraživanje o vršnjačkom nasilju u crnogorskim školama, koje otkriva alarmantan jaz između onoga što djeca doživljavaju i onoga što odrasli prepoznaju.

Skoro 44 odsto učenika počinilo je bar jedan oblik nasilja. Svako deseto dijete boji se odlaska u školu, a sistem reaguje tek kad bude kasno. Istraživanje o vršnjačkom nasilju, nasilju na internetu i nasilju u školama u Crnoj Gori realizovano je u okviru projekta „Prevencija nasilja u školama u Crnoj Gori“, kojeg sprovodi Savjet Evrope u partnerstvu sa Ministarstvom prosvjete, nauke i inovacija, a finansira Savezna Republika Njemačka. Istraživanje je sprovela agencija De Facto.

Između septembra i novembra 2025. godine anketari su obišli 169 škola u svim crnogorskim opštinama i razgovarali s 5.842 ispitanika, uključujući učenike od šestog razreda osnovne do trećeg razreda srednje škole, njihove roditelje i zaposlene. Rezultat je dosad najpotpunija slika vršnjačkog nasilja u obrazovnom sistemu Crne Gore, koja se ne može nazvati lijepom niti prijatnom.

U crnogorskim školama, verbalno i socijalno nasilje - ismijavanje, pogrdna imena, isključivanje iz grupe, širenje glasina - veoma je rasprostranjeno i normalizovano tako da se više i ne doživljava kao nasilje. Veliki broj zaposlenih u školama navodi da su ismijavanje, vrijeđanje i pogrdna imena prisutni u njihovim školama, ali samo tri odsto njih vidi ovo nasilje kao čestu pojavu.

Više od 79 odsto zaposlenih potvrđuje da nasilje u određenoj mjeri postoji, ali ga većina procjenjuje kao rijetku ili povremenu pojavu. Gotovo polovina, njih 44,7 odsto, smatra da je nasilja danas više nego prije pet godina, a taj osjećaj rasta posebno je izražen među zaposlenima u osnovnim školama i među ženama.

Fizičke tuče nijesu zanemarljive: 83,4 procenta od ispitanih zaposlenih navodi da su se dešavale u njihovim školama. Svaki peti učenik lično je bio uključen u tuču tokom prethodne školske godine, ali fizičko nasilje se lakše vidi i lakše prijavljuje.

Zaposleni u školama najčešće kao žrtve prepoznaju povučenu, tišu i socijalno izolovanu djecu, a gotovo polovina smatra da su učenici nižeg socio-ekonomskog statusa posebno ranjivi. Jedan učenik osmog razreda je kazao: - Ako nijesi u toj glavnoj ekipi, kao da si nevidljiv.

Učenici jasno prepoznaju razliku između obrazaca nasilja među djevojčicama i dječacima. Dječaci se potuku i nastave dalje, dok se kod djevojčica nasilje razvlači sedmicama kroz verbalne sukobe i isključivanje. Jedna učenica šestog razreda rekla je: - Riječi znaju više da povrijede nego tuča.

Jedan od podataka koji se rijetko pominje u javnoj raspravi jeste da 11,4 odsto ispitane djece se makar nekoliko puta u toku godine bojalo da ide u školu zbog vršnjaka, a 2,3 odsto djece je kazalo da se to dešava gotovo svakodnevno. Gotovo petina učenika, 19,4 odsto, spada u grupu s visokim stepenom anksioznosti. Istraživanje jasno dokumentuje začarani krug: učenici s povišenom anksioznošću znatno češće navode da su bili žrtve nasilja.

Djeca s teškoćama u razvoju i invaliditetom posebno su ranjiva, često su meta isključivanja i ignorisanja. Stariji učenici – osmog razreda i trećeg razreda srednje škole bolje prepoznaju nasilne obrasce u svojoj sredini. Jedan učenik osmog razreda je rekao: - Najgore je kad svi ćute i gledaju.

Skoro 44 odsto ispitanih učenika navodi da je bar jednom ispoljilo neko nasilno ponašanje prema vršnjaku, pri čemu verbalno nasilje prednjači. Makar jedan oblik nasilja prijavilo je 43,6 odsto učenika. Dječaci čine 52,2 procenta počinilaca, a djevojčice 36,2. Iako se dječaci nešto češće pojavljuju kao počinioci, znatan broj zaposlenih smatra da oba pola podjednako mogu da ispolje agresivno ponašanje.

Motivi za nasilje najčešće uključuju fizički izgled, ponašanje i način oblačenja žrtve, dok identitetski razlozi rijetko dolaze do izražaja. Istraživači upozoravaju da se u sredinama gdje su predrasude duboko ukorijenjene, nasilje često ne prepoznaje kao uzrok čak ni kada jeste.

Roditelji i dalje ne prepoznaju razmjere nasilja. U 31,4 odsto parova roditelj–dijete, dijete prijavljuje nasilje koje roditelj ne prepoznaje. Trećina nasilja nad djecom ostaje nevidljiva roditeljima. Metodološka inovacija istraživanja, takozvani parni dizajn, omogućava direktno uspoređivanje onoga što dijete doživljava i što roditelj misli da se dešava.

Dok su roditelji osnovaca skloni da precijene nasilje, kod srednjoškolaca situacija se preokreće. Iako većina roditelja navodi da redovno učestvuje u školskom životu, gotovo 90 odsto njih prisustvuje roditeljskim sastancima, trećina nasilja i dalje ostaje van njihovog uvida.

Istraživači zaključuju da je to rezultat razvojne dinamike, kada se socijalni krug širi i komunikacija s roditeljima postaje selektivnija. Osjetljiva iskustva kao što su nasilje, poniženje i isključenost ostaju unutar vršnjačke sfere.

Istraživanje takođe pokazuje da roditelji potcjenjuju anksioznost djevojčica više nego kod dječaka, što ukazuje na to da djevojčice pate tiše, a odrasli to sistematski manje primjećuju.

Crna Gora nije homogena u pogledu nasilja u školama. Djeca iz južne regije češće percipiraju prisustvo nasilnih učenika, dok roditelji na jugu češće prepoznaju iskustva nasilja svoje djece nego roditelji na sjeveru. Na sjeveru, vjerovatnoća nevidljivog nasilja je najveća, što ne znači da je nasilja više, već da je komunikacija o njemu slabija.

Istraživanje je takođe pokazalo da 14,3 odsto zaposlenih zna za slučajeve u kojima su učenici prijavili nasilje od nastavnika, dok 80,4 odsto tvrdi da za takve slučajeve ne zna. Ovaj podatak ne govori da nasilja nema, već koliko je poznato kolegama.

Većina zaposlenih navodi da se seksualno uznemiravanje ne dešava u njihovim ustanovama. Seksualno uznemiravanje je osjetljiva oblast u kojoj djeca najčešće ćute zbog straha, stida i nepovjerenja u sistem.

Gotovo sva djeca u Crnoj Gori koriste internet, a 97,1 odsto njih provodi između jednog i tri sata dnevno onlajn radnim danima. Više od 70 odsto zaposlenih smatra da digitalno nasilje postoji u školama, a dvije trećine procjenjuje da je danas izraženije nego prije pet godina.