Danica Bogićević: Učiteljica Gara i majka Bijelog Polja

U gradu pod Obrovom, Danica Bogićević, poznata kao "učiteljica Gara", simbol je plemenite misije odgoja najmlađih, za šta je nedavno nagrađena Plaketom Opštine. Kao dijete, uz fijukanje puščanih zrna, spoznala je šta znači čovječnost, koju je kasnije nesebično dijelila.

U vrijeme kada su se svuda po Bijelom Polju tiskali ćepenci, jedna žena je svakog jutra otvarala vrata malog raja za najmlađe. Danica je u Bijelo Polje stigla 1950. godine, kao jedna od prvih vaspitačica. Nježan pogled plavih krupnih očiju i raširene ruke krhke starice koja uveliko hrli ka 97. godini života, jasan su odgovor zašto je mnogi u Bijelom Polju zovu – "majka".

Rođena na Cetinju, odrastala je u Plavu i Beranama. U novom gradu, koji je tada imao svega nekoliko zgrada i škola, Danica se prisjeća: "Na mjestu današnjeg trga u centru, bila je pijaca. Na sve strane žitnice, bašte… a s jeseni, sve bi bilo modro od šljiva koje su od težine savijale grane ka zemlji".

Cijeli njen radni vijek, do odlaska u invalidsku penziju zbog bolesti 1982. godine, bio je zapravo istorija odrastanja cijelog jednog grada. Ove godine dobila je Plaketu Opštine za "dugodišnji rad sa najmlađima i doprinos afirmaciji predškolskog vaspitanja i obrazovanja". Danica je sa osmijehom dočekivala i ispraćala generacije djece, a navodi da je prvo zabavište otvoreno u prostoriji osnovne škole, u današnjoj Ulici Rista Ratkovića.

"Goli zidovi i par ustupljenih stolica i klupa bili su jedini 'mobilijar'. Prvo bismo uzele neko rašljasto malo drvo, koje bi predstavljalo noge, a onda bismo od valjaka vune pravile glavu i druge dijelove tijela. Na sličan način pravile bismo lopte", prisjeća se Danica, napominjući kako su djeca to vrijeme ostajala po četiri sata, bez krevetića, kuhinje, niti dijeljenja obroka.

Jedna od najvećih radosti desila se kada je stigla donacija igrački iz Amerike, koje su za većinu djece predstavljale bogatstvo. "Mnogo djece do tada se nije srelo sa igračkama, a lutke, autiće i lopte smo dobili sa naznakom da im podijelimo i da ih nose kućama", dodaje ona.

Prvo zabavište je preseljeno u napuštenu zgradu današnjeg Muzeja i ponovo su bili goli zidovi, klupe i dvorište. Obrise pravog zabavišta osjetili su 1961. godine kada je otvoreno zabavište "Dušo Basekić", koje je ubrzo preimenovano u vrtić.

Danica Bogićević rođena je 16. februara 1930. godine u selu Cuce, kod Cetinja. Osnovnu školu završila je u Beranama, a srednju vaspitačku u Herceg Novom. Radni vijek započela je u Bijelom Polju, najprije u Opštini, a potom u Gradskoj biblioteci.

Vrijednost mira i slobode naučila je vrlo rano, dok je kao desetogodišnje dijete prolazila kroz vihor rata. "Gledala sam mrtve kako plutaju niz Lim u Beranama, koje su pobili Njemci. I baš u sjenci Daničinog teškog djetinjstva, poput zvijezde je zasijala čovječnost Jašara Jašarevića, koji nije spasio samo njenu porodicu, već i cijelo selo od sigurne smrti".

Danica priča da njoj i koleginicama nije bilo teško da godinama samoinicijativno uređuju prostor i prilagođavaju ga potrebama djece. "Sve je bilo lakše poslije otvaranja vrtića kod Pošte, gdje sam nastavila da radim sa najmlađima".

Za Bjelopoljku, Plaketa Opštine nije samo administrativno priznanje, već kolektivno "hvala" hiljada ljudi koji su kroz njene ruke prošli kao djeca, a izašli kao ljudi. "U njenom toplom zagrljaju smirenje i utjehu nalazili smo svi. Učila nas je kako da otkrivamo svijet i hrabro rastemo", kazala je Gordana Knežević, donedavno direktorica JPU "Dušo Basekić".

Iako u penziji već 43 godine, učiteljica Gara i danas dijeli radost susreta sa svojom "vrtićkom djecom". Na pragu 11. decenije života, i dalje je vitalna, britkog uma. "Pa ipak, nije lako nositi 96 godina. Svaka je na broju", zaključuje ona, ponosno govoreći o svojoj porodici, petoro unučadi i četvoro praunučadi.