Putovanje u Crnu Goru 1998. godine: Sjećanja i doživljaji

U ljeto 1998. godine, kada sam sa kolegom sa fakulteta Matijašom Zrnom prvi put stigao u Crnu Goru, za boravak u Saveznoj republici Jugoslaviji (SRJ) bila je potrebna viza. Pored namjere da primorsku republiku tadašnje dvočlane federacije zajedno temeljno proputujemo od morske obale do najviših vrhova, planirao sam da ću tokom ljeta skupiti materijal za svoj diplomski rad u crnogorskim bibliotekama i arhivima.

Imao sam prvobitnu ideju, preširoku i nedovoljno određenu, da ću se posvjetiti pitanju crnogorske državne tradicije i nacionalne individualnosti kroz istoriju. S obzirom na činjenicu da smo u Crnoj Gori htjeli provesti praktično cijelo ljeto, znatno duže od prosječnih turista, morali smo ambasadi SRJ pokazati zvanično pozivno pismo od neke jugoslovenske institucije. U Crnoj Gori tada još nijesmo poznavali nikoga. Napisao sam molbu direktoru Centralne narodne biblioteke Republike Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, gospodinu Čedomiru Draškoviću. Njegovo ime i adresu sam dobio u praškoj Slovenskoj biblioteci koja je sa Crnom Gorom i ostalim republikama bivše Jugoslavije uspjela održati razmjenu knjiga čak i u najgorim ratnim vremenima.

Dobro smo znali da u SRJ vlada jedan autoritativan režim protiv kojeg su godinu ranije građani Beograda i Srbije na čelu s opozicionim liderima iz koalicije Zajedno - Vukom Draškovićem, Zoranom Đinđićem i Vesnom Pešić - praktično cijele zime masovno, duhovito, ali na kraju neuspješno demonstrirali zbog teških izbornih nepravilnosti. Taj isti režim je u Hrvatskoj i Bosni, nekoliko godina ranije, izvršio najteže ratne zločine u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata. Nijesmo bili sigurni do koje mjere zvanični Beograd kontroliše crnogorske institucije.

Danas mi je smiješno kad se sjetim svojih tadašnjih briga, ali „za svaki slučaj“ sam molbu za pozivno pismo, upućenu direktoru najvažnije biblioteke u Crnoj Gori, sročio na ekavskom, iako sam već tada koristio ijekavski izgovor. Prilično brzo je stigao pozitivan odgovor gospodina Draškovića, kucan na pisaćoj mašini na ijekavskom, uz to još i na latinici. Nekoliko dana kasnije, podnijeli smo zahtjev za vizu ambasadi SRJ u Češkoj.

SRJ je naslijedila staru zgradu ambasade SFRJ na prominentnoj lokaciji blizu Karlovog mosta u Mosteckoj ulici u istorijskom jezgru Praga, koju je još 20ih godina 20. vijeka bratskoj i savezničkoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca poklonila Masarikova Čehoslovačka. 1998. godine, zid u predsoblju ambasade krasio je ogroman portret aktuelnog jugoslovenskog predsjednika Slobodana Miloševića. Vize smo dobili bez problema. U Crnu Goru smo putovali noćnim vozom preko Budimpešte da bismo preko dana nastavili drugim vozom do Beograda, odakle smo krenuli noćnim autobusom do Herceg Novog.

U SRJ sam već bio u ljeto 1996. odmah poslije mature, kada sam, sa jednim drugom, proputovao Srbiju, Bugarsku, sjevernu Grčku i Makedoniju autostopom. Prilikom ulaska na teritoriju SRJ, opet sam svjedočio sličnim prizorima kao dvije godine ranije. Čim se završila mađarska pasoška i carinska kontrola, voz je sporo krenuo panonskom ravnicom prema Horgošu, graničnom prelazu na vojvođanskoj strani. Dio putnika je kroz prozore vagona počeo bacati velike torbe, kese, kutije, čak i kofere. Dovikivali su se sa ljudima koji su se, kao nekim čudom, pojavljivali pored pruge, izlazeći iz žbunja i skrovišta, očito na osnovu prethodnog dogovora sa nekim putnicima.

U prostoru između dvije granične kontrole, preuzimali su švercovanu robu koju su putnici masovno bacali kroz prozore, i opet bi se brzo gubili u svojim tajnim skloništima u „ničijoj zemlji“ između Mađarske i Srbije. U tom poslu koji se odvijao usred bijelog dana i sasvim javno tokom vožnje zarđalog i neurednog međunarodnog „brzog“ voza učestvovao je dobar dio putnika. Bilo je očigledno da se radi o sistemskoj korupciji i dobro organizovanim ilegalnim mrežama koje su policajci i graničari tolerisali, vjerovatno i kontrolisali uz neku nadoknadu.

Dobro došli u SRJ! Stigli smo u obećanu zemlju kriminalaca i švercera. Na čelu te zemlje stajao je čovjek kojeg će nepunu godinu kasnije Haški tribunal zvanično optužiti zbog teških ratnih zločina: Slobodan Milošević, kojem su njegovi oponenti dali pogrdan nadimak „Svinjoglavi“. Koliko mi je poznato, sve do danas se niko nije usudio napisati Istoriju Savezne Republike Jugoslavije, dvočlane federacije Srbije i Crne Gore, koja je postojala od 1992. do 2002/3, kada se transformisala u labavu uniju s trogodišnjim rokom trajanja, koja je na kraju nestala odlukom crnogorskih građana o obnovi nezavisnosti na referendumu 21. maja 2006.

Poglavlja o njenoj političkoj, ekonomskoj i socijalnoj istoriji, ukoliko bi se građi posvetio objektivan analitičar, nužno bi pružala sljed katastrofalnih, tragičnih, ponekad sasvim apsurdnih podataka i priča. Ne govoreći o istoriji organizovanog kriminala i ratovanja... Što se tiče društvene i kulturne klime tih godina, njihove pojedine aspekte savršeno otkrivaju knjige objavljene već u to doba ili neposredno poslije: Erik Gordi, Kultura vlasti u Srbiji: nacionalizam i razaranje alternativa; Mileta Prodanović, Stariji i lepši Beograd; Marko Živković; Srpski sanovnik: nacionalni imaginarijum u vreme Miloševića; knjige Ivana Čolovića Bordel ratnika: folklor, politika i rat; Politika simbola: ogledi o političkoj antropologiji i Za njima smo išli pevajući: junaci devedesetih…

SRJ su nerijetko zvali „krnja Jugoslavija“, odnosno „rump Yugoslavia“ na engleskom. Sličan termin na njemačkom i češkom asocirao je na ostatke ili otpad („Rest-Jugoslawien“, „zbytková Jugoslávie“). Bivši građani SFRJ često su je pogrdno zvali Srboslavija ili Sloboslavija. Odmah poslije Miloševićevog političkog kraja na jesen 2000. vjerovatno nikome ne bi palo na pamet da će njegova era i njegova u svakom pogledu neuspjela državna tvorevina postati predmetom nostalgije. Ipak, pokazalo se da je sve moguće.

Bez obzira na tadašnju realnost, danas se nerijetko veliča ne samo Milošević kao navodno veliki vođa koji je mudro vodio svoj narod i hrabro branio svoju zemlju od radikalnog islama, kapitalizma i zapadne hegemonije, nego se idealizuje i sama SRJ. Dovoljan uzorak pružaju komentari posjetilaca ispod klipa režimske pjesme Volimo te otadžbino naša na YouTube, koja se krajem 90-ih, posebno tokom rata na Kosovu i bombardovanja SRJ 1999. režimskim radijima i televizijama vrtjela, gotovo, nonstop: „Bože koliko teška ali ponosna, slavna vremena. Kakav je to narod bio, kakva država. Bez kojekakvih parada i boleština, zdrava i jaka omladina.“

„Nijesmo imali ništa 90-ih a imali smo sve. Imali smo čast, ponos, slobodu, prirodne odnose među ljudima.“ „The last free country in Europe (Zadnja slobodna država u Evropi)“… Uopšte ne osjećam tu vrstu nostalgije. Pokazalo se da je SRJ bila sasvim nefukcionalna država. Ipak, na osnovu mojih subjektivnih sjećanja, čini mi se da je društvena klima u Srbiji u razdoblju između Dejtonskog mira i rata na Kosovu bila manje prožeta desničarskim nacionalizmom, mržnjom prema Zapadu i klerikalizmom nego danas.

Obični ljudi koje sam sretao kao student tokom putovanja kroz Srbiju u to vrijeme bili su većinom još uvijek jako vezani za idealističku viziju Jugoslavije, nasljeđenu iz epohe SFRJ, kao zemlje multinacionalnog i multikulturnog suživota. Iako se tadašnja Jugoslavija sastojala samo od dvije republike umjesto nekadašnjih šest, moji sagovornici su nerijetko isticali da na tom preostalom prostoru nije došlo do bratoubilačkog rata, za razliku od Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Čuo sam od njih mišljenje da krivicu za rat snose violentni dinarski Srbi iz drugih republika bivše SFRJ ili jednostavno primitivni gorštaci opsjednuti arhaičnim nacionalizmom koji su odlučili da uništavaju gradove iz mržnje protiv urbane kulture i nacionalnog suživota. Čak i ljudi koji bi se nedvojbeno mogli opisati kao srpski nacionalisti, obično deklarisani antikomunisti i poklonici Draže Mihailovića uvjereni da je nedavni rat predstavljao pravednu borbu za „srpsku stvar“, bili su nerijetko izrazito proamerički nastojeni, i prožeti mržnjom protiv „komunjare“ Miloševića, vođe Socijalističke partije Srbije i njegove supruge Mirjane, koja je vodila svoju neokomunističku stranku JUL (Jugoslovenska levica, slogan: „JUL je kul“).

Srpska pravoslavna crkva još nije bila svemoćna i sveprisutna u svim segmentima svakodnevnog života i politike, za razliku od danas. U školama nije bilo obavezne vjeronauke. Na kraju krajeva, tadašnji režim je makar deklarativno priznavao Crnogorce kao poseban narod. Sjećam se da je i sam Milošević u svojim javnim nastupima pominjao Srbe i Crnogorce kao „dva stara slovenska naroda“. Čak i njegov rođeni brat, ambasador SRJ u Moskvi, se nacionalno izjašnjavao kao Crnogorac. Znam da je to bila prije svega vješto sračunata retorika, puka formalnost ili možda nasljeđeni automatizam iz socijalističkog vremena, ali ipak...

Danas, gotovo trideset godina kasnije, apsolutno je nezamislivo da bi se, recimo, brat današnjeg srpskog vođe nacionalno izjasnio kao - Bosanac… Kad sam se probudio poslije nekoliko sati putovanja noćnim autobusom iz Beograda, upravo smo prolazili kroz neki veličanstven i zastrašujući kraški kanjon. Duboko ispod na dnu kanjona vidjela se neka rijeka. Nisam imao pojma gdje smo. U to vrijeme na granici između Srbije i Crne Gore nijesu još postavljeni carinski punktovi, zato nijesam ni znao da li smo već u Crnoj Gori. Kasnije sam identifikovao prvi prizor crnogorskog pejzaža koji sam u životu vidio kao kanjon Morače.

Opet sam zaspao. Definitivno smo se probudili na autobuskoj stanici u Budvi. Autobus je sporo krenuo dalje. Zbog gustog saobraćaja na uskoj „magistrali“ oko Boke više puta smo na neko vrijeme potpuno zastali u koloni. Putnicima su pauze bile dobro došle, periodično su izlazili da bi zapalili cigarete pored puta. Na kraju smo sa znatnim zakašnjenjem dospjeli do Herceg Novog. Kad smo izašli iz autobusa, bilo je već nesnosno vruće. U vazduhu se osjećala neposredna blizina Jadra.