Dr Stevanović o terapiji bola koja mijenja život u jednom danu

Hronični bol više nije stanje koje se mora trpjeti. Dolazak prof. dr Predraga Stevanovića, subspecijaliste medicine bola, označava prekretnicu u pristupu ovom medicinskom problemu. Perkutana epiduralna neuroplastika predstavlja savremenu, minimalno invazivnu proceduru koja ciljano djeluje na uzrok bola, omogućavajući pacijentima dugoročno olakšanje i značajno poboljšanje kvaliteta života. Ono što ovaj pristup čini revolucionarnim jeste uvođenje procedura koje su novina u našem regionu. Nove, poboljšane metode podrazumijevaju injektovanje terapije direktno u bolno mjesto. Ovakav 'direktan pogodak' pod kontrolom rendgena ili ultrazvuka garantuje maksimalan učinak uz minimalno opterećenje ostatka tijela.

BIOGRAFIJA VRHUNSKOG STRUČNJAKA Biografija profesora, doktora Predraga Stevanovića je impresivna: anesteziolog, subspecijalista medicine bola, osnivač Simulacionog centra Medicinskog fakulteta u Beogradu. Kao rukovodilac klinike u Kliničko-bolničkom centru 'Dr Dragiša Mišović-Dedinje' u Beogradu i urednik najnovijeg udžbenika Anestezije, profesor Stevanović postavlja standarde u struci. Svoje znanje je usavršavao na prestižnom Univerzitetu Harvard (SAD), kao i u Londonu, Firenci i Lionu.

Antena M: Često kažete da hronični bol više nije samo simptom, već bolest za sebe. Šta to konkretno znači za pacijente i za njihov život? Dr Stevanović: Hronični bol je bol koji traje duže od tri mjeseca i obično traje duže od izlječenja problema koji je do njega doveo. On postaje, zapravo, bolest sama po sebi i sadrži mnogo neprijatnih osobina. Naime, bol je osnovni evolucioni mehanizam, jedan od najstarijih poznatih stresora. I pored toga, za razliku od drugih medicinskih problema, u 21. vijeku bol je i dalje na margini interesovanja zdravstvenih radnika, pa čak i društva uopšte. Čovjek prirodno ne razmišlja o bolu dok mu se ne dogodi ili dok od bola ne pati neko iz njegove okoline. Međutim, kada se on pojavi, bol postaje bukvalno zastrašujući gospodar života. On obuzima cijelu ličnost, zaokuplja pažnju i mijenja život pacijenta iz korijena. Čini ga disfunkcionalnim, remeti mu apetit, san i normalan libido. On čini disfunkcionalnom i cijelu okolinu pacijenta, dakle, cijelu porodicu. Tako se može reći da je hronični bol jedan od najvećih problema u medicini danas, jer iako je medicinsko znanje veliko, mi još uvijek nijesmo u potpunosti u mogućnosti da kontrolišemo bol. Ljekari u praksi još uvijek nijesu našli način da jedan takav sveobuhvatni sistemski pristup primijene na pacijenta.

Antena M: Pacijenti često godinama trpe bol i idu od ljekara do ljekara. Gdje najčešće nastaje greška u procesu liječenja? Dr Stevanović: Hronični bol, nažalost, traje dugo. U prosjeku on traje oko sedam godina, ali ima pacijenata koji sa bolom žive i pate duže od dvije decenije. Problem nastaje kada pacijenti, u nemogućnosti da u potpunosti riješe taj problem koji ih okupira, počnu da lutaju od ljekara do ljekara. U tom trenutku, bol je već postao čitav njihov život, a oni ostaju frustrirani jer nigdje ne nalaze rješenje. Moram priznati da i većina ljekara, nakon više neuspjelih pokušaja liječenja, takođe postaje frustrirana. Često se dešava da ljekari jedva čekaju da takvog pacijenta preuzme neko drugi. To je jasan pokazatelj da mi o bolu još uvijek ne znamo sve, da o njemu ne učimo dovoljno na fakultetima i da ga još uvijek ne doživljavamo onako kako bi trebalo — kao posebnu i zasebnu bolest.

Antena M: U terapiji bola postoji takozvana 'analgetska ljestvica'. Kada je vrijeme da se sa ljekova pređe na invazivne metode liječenja bola? Dr Stevanović: Bol je definisan 1985. a samo godinu kasnije nastala je čuvena analgetska ljestvica. Ipak, moram istaći da je ona u tom trenutku formirana prvenstveno pod uticajem tadašnjih kulturoloških i ekonomskih parametara. Iako je taj model postao standard kojeg se većina ljekara i danas pridržava, posljednjih dvadeset godina donijelo je brojna naučna otkrića. Bol je sada sagledan iz mnogo više uglova, čime su precizno identifikovani različiti tipovi koji zahtijevaju specifične pristupe. Upravo zato se danas sve češće koriste određene interventne procedure koje su nekada bile rezervisane isključivo za posljednji, četvrti korak. Sada se te metode primjenjuju znatno ranije — već krajem prvog ili tokom drugog koraka liječenja. Razlog je jednostavan: klasična analgetska ljestvica kod velikog broja pacijenata prosto ne može dati adekvatne rezultate.

Antena M: Invazivna metoda koju Vi primjenjujete opisana je kao revolucija u liječenju bola. Koje su prednosti u odnosu na klasičnu terapiju? Dr Stevanović: Ova metoda se naziva minimalno invazivnom iz jednostavnog razloga: pod kontrolom rendgena ili ultrazvuka, i glom dolazimo direktno do samog mjesta koje uzrokuje bol. Na taj način ljekove apliciramo neposredno uz izvor problema, čime se drastično smanjuju sistemski neželjeni efekti u poređenju sa oralnim ljekovima. Naime, kada se ljekovi uzimaju na usta, oni se apsorbuju i djeluju na čitav organizam, dok samo jedan mali dio njih zaista stigne do mjesta gde je problem. Primjenom ove metode u 'zlatnom periodu' — dok bol još nije postao hroničan i dok se nije duboko uvrežio — dajemo lijek direktno tamo gde je najpotrebniji, i to u znatno manjoj dozi nego što bi to bilo neophodno oralnim putem. Upravo u tome leži prednost ovih intervencija: one pokazuju mnogo veću efikasnost i brže dejstvo u odnosu na klasično medikamentozno liječenje, a izvode se kao jednodnevne procedure.

Antena M: Jedna od metoda koju primjenjujete je radiofrekventna ablacija. Na koji način ova procedura neutrališe prenos signala bola? Dr Stevanović: To je procedura u kojoj, korišćenjem struje, stvaramo značajnu toplotnu energiju na samom vrhu igle koju pozicioniramo neposredno pored nerva koji je uzrok bola. Na taj način privremeno prekidamo funkciju nerva tako što mijenjamo sastav proteina u nervnom vlaknu. Zahvaljujući tome, taj dio nerva više ne može da prenosi signale bola prema mozgu. To je izuzetno značajno jer predstavlja možda i najefikasniji način za dugoročno uklanjanje bola, dajući znatno bolje rezultate u poređenju sa klasičnim injekcijama ljekova. Pored ove, postoji niz drugih intervencija, kao što su transforaminalne injekcije lekova kod bolova u kičmi ili blokade medijalnih grana, blokade pojedinih nerava i zglobova, a sve u zavisnosti od specifičnih indikacija.

Antena M: Koliko dugo traje efekat ovih procedura i mogu li se pacijenti vratiti normalnom životu? Dr Stevanović: Ne postoji univerzalni lijek za sve vrste bola jer on ima hiljadu lica. Ipak, kod sindroma za koje se ove metode koriste, one daju mnogo bolje rezultate od ljekova. Dejstvo nastupa već nakon 15 do 30 minuta, a efekat traje nedjeljama, mjesecima, pa ponekad i par godina. Efikasnost je posebno vidljiva kod neuropatskog bola, poput išijasa, zatim kod bola u koljenu i ramenu. Kod hroničnog bola lijekovi često nisu dovoljni i potrebno je primeniti neke od interventnih procedura. Često se ove metode liječenja kombinuju i nadopunjuju jedna drugu. Tako se uspjeh i efikasnost liječenja povećava. U medicini se uspjehom smatra ako pacijentu smanjite bol za više od 50% u odnosu na onaj koji trpi, i vjerujte, kada se to pacijentima objasni, oni budu izuzetno zadovoljni.

Antena M: Ko je idealan kandidat za ovu terapiju? Dr Stevanović: Nikada se ne kreće 'haubicama na miša', već osnovnim sredstvima — ljekovima. Ipak, kada bol ne može da se stavi pod kontrolu u periodu od 6 do 12 nedjelja, neophodno je razmišljati o minimalno invazivnim procedurama. Problem je što na Balkanu ove metode nijesu svuda zastupljene i mnogi ljekari nijesu upoznati s njima, pa se gubi dragocjeno vrijeme. Suština je jasna: ako bol ne možete kontrolisati duže od tri mjeseca, morate se javiti stručnjaku koji može uključiti ove savremene metode. Najčešći bolni sindromi koji se mogu ovim procedurama liječiti su bolovi u leđima usljed diskus hernije, spinalne stenoze, poslije operacija kičme, zatim lumboišijalgije, bolovi u koljenu usljed artritisa ili dok se čeka ugradnja vještačkog koljena, bolovi u kuku, sakroilijačnom zglobu, bolno rame, bolovi u vratu i ramenima, bolovi poslije herpes zoster infekcija, polineuropatije usljed dijabetesa ili perifernih vaskularnih bolesti, kao i brojni drugi bolni sindromi…

Antena M: Koliko je važno povjerenje između ljekara i pacijenta? Dr Stevanović: Povjerenje je jedna od najvažnijih karika. Moramo razumjeti da je liječenje bola putovanje, a ne usputna stanica na kojoj ćete nekim čudotvornim metodom trenutno ukloniti patnju. To je putovanje na kojem ljekar istinski razumije pacijenta i njegov problem. Najvažnije je ne lagati pacijenta i ne davati mu lažnu nadu da se bol može ukloniti tek tako. Tu moramo biti veoma oprezni i iskreni, a pacijenti to itekako poštuju.

Antena M: Šta je za Vas uspjeh u liječenju? Dr Stevanović: Uspjehom smatramo smanjenje bola za preko 50 procenata, uz povratak funkcionalnosti. Cijela svrha je da vratite pacijentu dostojanstvo i mogućnost da živi život koji je živio bez bola — da se vrati radu, porodici i normalnoj komunikaciji.

Antena M: Često se fokusiramo na individualnu patnju, ali statistike ekonomskom i socijalnom teretu hroničnog bola su alarmantne. Dr Stevanović: Mislim da nijesmo svjesni težine ovog problema. Ukupna suma koja se u Evropi izdvaja za liječenje bola premašuje 300 milijardi eura — to je više od troškova liječenja šećerne bolesti, srčanih oboljenja i kancera zajedno. Bolovi u kičmi su drugi najčešći razlog javljanja ljekaru i peti najčešći razlog odsustvovanja s posla. To su podaci koji jasno govore o značaju problema, ali su u potpunoj disproporciji sa našom kolektivnom sviješću.

Opširnije o ovoj temi u emisiji Radio terapija koja je na programu Antene M danas od 10 sati i 15 minuta.