Depresivni optimizam Crnogoraca i budućnost države

Ništa od dnevnog kukanja i lamentiranja nad sudbinom države ako na državocidna prisvajanja istorije i teritorije ne reaguje, energično, niko iz državnog vrha. Primjer temeljnog posrbljavanja Duklje. Naša tradicionalna bolećivost prema velikodržavnoj politici prelazi sve granice razuma. Pitanje svih pitanja je kako, kada i, konačno, raskinuti sa stanjem cikličnog raspadanja crnogorske države kao nacionalne i međunarodno priznate.

Do kada arhivirati jedan po jedan oblik državnosti pa čak i ovaj referendumski čiju dvadesetogodišnjicu obilježavamo. Ne znam koliko je aktuelna teza dr Todora Bakovića u knjizi Depresivni optimizam Crnogoraca (objavljene prije 50 godina) da je Crnogorce priroda stvorila optimistima a istorija pesimistima, ali je, izvjesnije da nas je istorija, zbog milenijumskih krvavih muka, mogla učinjeti takvim, i generisati kao optimističke pesimiste.

Kentaurski, ali je tako. Kao neko ko se naprijed kreće, a vidi se mrijet mu se neće. Naše tužbalice su, istovremeno, i naše veselice. Da li ćemo uz dvadesetogodišnjicu obnove državnosti preći iz faze istorijskog pesimizma u fazu njegovog prirodnog optimizma i, konačno, držati svoju državu u svojim sigurnim rukama kao i svi i veliki i mali narodi.

Da li ćemo svoju istorijsku suštinu prihvatiti kao jedinu ili ćemo više voljeti da budemo svako malo na prekretnici. Kao da je to neka vunena tvorevina. Kako živjeti sa permanentnim strahom od otimanja države. I uvijek jednog te istog unutrašnjeg ili spoljnog neprijatelja! Pogotovo, domaćih državoboraca. Hronika našeg državnog uzdizanja o raspadanju je povelika. Za udžbenike je sveopšte istorije.

Sve to zbog, prije svega, zle raške struje kako ju je nazvao Pop Dukljanin u svom Ljetopisu. A ta zla raška, velikodržavna, danas i juče velikosrpska, struja javila se krajem 12. vijeka. I od tada počinje, iz stoljeća u stoljeće, naše vojevanje za državu koju smo uvijek nasljeđivali od predaka i nastojali da je prenesemo potomcima. Ođe je država kao nacionalna teritorija čuvana poput svetinje.

Tri puta je do sada potvrđivano njeno međunarodno priznanje i tri puta njeno nestajanje. Prvo je bilo još početkom 11. vijeka. Važili smo i važimo kao najstarija balkanska država. Uzalud sve, Grašaninov naum je živ kao da je jučerašnji. Kakav zloduh kruži Balkanom. Samo u posljednjih sto godina, zapravo, od 1918. Crna Gora se tri puta borila za povratak svoje državnosti. Zle struje su svaki put sa novom energijom kidisale.

Prvi put je to bilo komitskom pobunom protiv ukidanja Crne Gore, drugi put u Narodnosolobodilačkoj borbi i treći put početkom ovog vijeka kada smo Referendumom obnovili državu. Evo, i danas, mučimo iste muke – ima Crne Gore, nema Crne Gore. Raspada se, drž ne daj! Ne pomaže ni Ustav niti mnoge svjedodžbene knjige. Revizionizam istorije je jači od istorijske stvarnosti. Dokle!

Najveća greška je ne učiti se na greškama. Sve ove turbulencije nijesu nas naučile da, konačno, nađemo ne kratkoročni izlaz čuvanja države kao da je nekakva udžerica, već da se državno i državnički odgovorno nađe kompletna, dugoročna, strategija koja će trajno, istorijski, osigurati ovoj državi da bude zaista država među državama.

Ustavom je sve to i za sada uglavnom regulisano, ali anticrnogorske politike ne priznaju ni njega. Potrebno je stvoriti institucije, ili Instituciju, kojima će sudbina države biti na prvom mjestu. Zakonom, drakonski, sankcionisati svakog ko za svoju ideologiju ima nepriznavanje sopstvene države.

Jedno je istorija, a drugo je dnevna, maligna, ideologija. Ne može se svakog dana govoriti sa državnih adresa iz Beograda kako crnogorska država nije crnogorska već srpska. Tamo se u državnim TV serijalima zauzima Duklja kao svoja teritorija, a o Njegošu da i ne govorimo. A na tu državocidnu agresiju niko da odgovori onako kako bi u svakoj normalnoj državi bilo uzvraćeno. Čak i diplomatskom notom o ugrožavanju integriteta države.

Nema niti građanske niti bilo koje Crne Gore bez Crnogoraca. A, oni što prije da izađu iz svog depresivnog optimizma. Tradicionalna bolećivost prema agresiji je nepodnošljiva. Ne budimo vunena država.