Psihijatar objašnjava uticaj negativnih misli na mozak

Da li ste se ikada zapitali ostavljaju li vaše misli tragove koji su dublji od trenutnog lošeg raspoloženja? Vjerovanje da su pesimizam i zabrinutost samo prolazno stanje uma moglo bi biti pogrešno. Tome doprinosi neuronauka koja otkriva pravu istinu: način na koji razmišljamo u realnom vremenu mijenja fizičku strukturu mozga.

Negativni mentalni obrasci doslovno uspavljuju naš frontalni režanj, upravljački centar mozga, čineći nas podložnijima stresu, bolu i anksioznosti. Ipak, dobra vijest je da taj proces nije jednosmjerna ulica, prenosi n1.hr.

Poznati psihijatar Danijel Amen podijelio je rezultate nedavnog istraživanja u kojem su analizirani snimci mozga ljudi koji se bore sa anksioznošću. Ono što su otkrili dovodi u pitanje uvriježeno mišljenje da su misli samo prolazni mentalni događaji. Istraživanje pokazuje direktnu povezanost između negativnog razmišljanja i funkcije mozga, što utiče na sve – od sposobnosti koncentracije do intenziteta fizičkog bola koji osjećamo.

Amenov istraživački tim proučavao je skoro dvije hiljade osoba sa anksioznošću kako bi vidio kako trajni negativni obrasci razmišljanja utiču na aktivnost mozga. Rezultati su bili vrlo jasni – što se osoba češće prepuštala negativnim mislima, to je funkcija frontalnog režnja mozga bila slabija. Frontalni režnjevi su svojevrsni upravljački centar mozga. Oni nam pomažu da ostanemo fokusirani pod pritiskom, regulišemo emocionalne reakcije, donosimo promišljene odluke i smirimo nervni sistem kada je pod stresom. Takođe imaju ključnu ulogu u regulaciji osjećaja bola.

Kada se aktivnost frontalnog režnja smanji, mozak postaje reaktivniji, lakše se ometa i osjetljiviji je na stres. Studija je pokazala nekoliko zanimljivih obrazaca kod osoba sa izraženim negativnim načinom razmišljanja. Kod njih je zabilježen slabiji protok krvi u frontalnom režnju, što je snažno povezano sa povećanom anksioznošću, depresijom, nametljivim mislima i emocionalnom nestabilnošću. Takođe je primijećena smanjena aktivnost u frontalnim, temporalnim i parijetalnim djelovima mozga, regionima ključnim za kognitivnu kontrolu i regulaciju emocija.

Ova istraživanja uklapaju se i u Amenov širi rad o nadi i sreći. U paralelnim istraživanjima pokazalo se da ljudi koji prijavljuju nizak nivo nade ili zadovoljstva životom imaju vrlo sličan obrazac – smanjenu aktivnost frontalnog režnja. Drugim riječima, mozak postaje manje sposoban da smiri sopstveni unutrašnji alarmni sistem, što stvara začarani krug iz kojeg je teško izaći.

Dobra vijest je da taj proces nije nepovratan. Mozak je izuzetno plastičan, što znači da se može mijenjati i prilagođavati tokom života. Moguće je svjesno jačati dijelove mozga odgovorne za smirenost, jasnoću i emocionalnu stabilnost. Jedan od načina, ističe poznati psihijatar, jeste da negativne misli posmatramo poput naučnih hipoteza, a ne kao apsolutne istine. Kada se pojavi pesimistična misao, korisno je zastati i zapitati se: Da li je ova misao tačna? Da li je korisna? Postoji li drugi način da sagledam ovu situaciju?

Važnu ulogu ima i nada. Ona nije samo emocija već i stanje mozga koje podržava zdravlje frontalnog režnja. Aktivnosti koje stvaraju osjećaj napretka – postavljanje malih ciljeva, učenje novih vještina ili planiranje budućnosti – jačaju neuronske puteve povezane sa optimizmom. Negativne misli takođe mogu pojačati osjećaj bola, pa upravljanje mentalnim stanjem postaje jednako važno kao i briga o tijelu. Tehnike poput svjesnog disanja, kratkih vježbi uzemljenja ili stabilne dnevne rutine pomažu nervnom sistemu da prepozna osjećaj sigurnosti i spriječe da stres preraste u fizičku napetost.

Stručnjaci naglašavaju i važnost osnovnih životnih navika. Frontalni režnjevi najbolje funkcionišu kada imamo dovoljno sna, stabilan nivo šećera u krvi i kada izbjegavamo supstance koje usporavaju njihovu aktivnost – poput alkohola ili kanabisa. Jednako važna je i novost u svakodnevici. Učenje novih stvari aktivira i jača frontalni režanj. Sve to vodi do jednog zanimljivog zaključka: naše misli imaju mnogo veću moć nego što često mislimo. One ne oblikuju samo naš pogled na svijet već doslovno mijenjaju način na koji mozak obrađuje emocije, interpretira fizičke senzacije i reaguje na životne izazove.