Zašto se sve češće saplićemo i padamo?

Malo je stvari u životu toliko neprijatnih koliko saplitanje i pad na ulici ili na nekom drugom mjestu, pogotovo kad tamo ima mnogo ljudi. Po prirodi stvari, sposobnost ravnoteže tijela, što je jedna od najteže stečenih evolutivnih vještina, u starosti se dobrim dijelom gubi.

Širom svijeta, slučajni padovi često dovode do ozbiljnih povreda ili čak fatalnih ishoda, o čemu govori podatak da su, posle saobraćajnih nezgoda, drugi najveći uzrok iznenadne smrti slučajni padovi. Između 1990. i 2017. godine, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, ukupan broj smrtonosnih padova širom svijeta skoro je udvostručen, a u korelaciji je sa gubitkom ravnoteže uslovljenim brojem godina života.

Učestalost slučajnih padova starijeg svijeta podstakla je fiziologe starenja da detaljnije prouče složene interakcije mozga i tijela, koje su ključne za sposobnost održavanja ravnoteže kod ljudi. Taj proces je komplikovan, ali se ispostavilo da postoje neke male stvari koje se mogu učiniti da bi se vježbama poboljšala ravnoteža i smanjio rizik od pada.

Svako ko je slučajno pao na pod, može se utješiti činjenicom da je hodanje, u suštini, daleko od lake mehanike, jer trup tijela neprekidno balansira na maloj površini stopala, što je moguće uz pomoć snage mišića nogu i karlice. Balansiranje na stopalima nije potpuno sigurno kad tijelo prelazi rastojanje od tačke A do tačke B, jer, da jeste, ljudi ne bi bili jedina vrsta na planeti koja koristi dvije noge kao primarni način kretanja.

Tijelo ljudi je teško u gornje dvije trećine, a stopala su nesrazmjerno mala u odnosu na visinu; štaviše, centar gravitacije nalazi se visoko, na gornjoj ivici karlice, jedan do dva centimetra pored linije koja ide do gležnjeva iznad stopala. Položajem i kretanjem tijela upravlja mozak integrišući informacije iz mišića, svih čula i sistema za ravnotežu smeštenog u unutrašnjem uhu.

Mišići nogu su ti koji obavljaju najveći dio posla. Testiranje ravnoteže integriše stalno promenljive informacije, što predstavlja ogroman računarski izazov, a fiziolozi za sada ne razumeju potpuno kako mozak sve to kontroliše. Ono što je sigurno jeste da stabilnost tijela obezbjeđuje mali mozak (cerebellum), smešten ispod potiljačnog dela velikog mozga (cerebruma). Mali mozak sadrži više neurona nego svi ostali delovi velikog mozga zajedno.

Evolucione studije su pokazale da je mali mozak brzo povećavao i množio svoje neurone od vremena kada su naši preci sišli sa grana evolucijnog stabla na tlo i počeli da hodaju na dvije noge. Pre 15 miliona godina, kada se to događalo, držali su se za grane, jer je njihovo dodirivanje rukama pružalo mozgu dovoljno povratnih senzorskih informacija za održavanje ravnoteže.

Mali mozak je povezan sa drugim regionima velikog mozga, uključujući motorni deo moždane kore (cortex) i neuronske petlje, čime se postiže fina regulacija brzih promena smjera i pravaca kretanja tijela. Svaki korak je proces, čak i na glatkoj površini; gornji deo tijela se hodanjem stalno pomera s jedne na drugu stranu, što se obično ne vidi zbog sinhronizacije malog mozga, čula i mišića, koja pravi korekcije za vreme koraka.

Za vreme rutinskog fizičkog pregleda starijih ljudi, vidi se da je zbog smanjene mišićne mase njihovih tijela, naročito nogu, vjerovatnoća padova prilično velika i da može ugroziti život. Posljednjih godina zdravstveni pregledi starijih u dobrom delu svijeta standardno uključuju test ravnoteže flaminga, kojim se traži da testirana osoba bez oslonca na zid stoji deset sekundi na jednoj nozi, pri čemu petom suprotne noge dodiruje potkoljenicu noge na kojoj stoji.

Stari ljudi mogu uspješno izvesti test ravnoteže flaminga bez oslonca, ali prilično rijetko. Ispitanici koji iz više pokušaja nisu u tome uspijevali imali su veću stopu umiranja tokom narednih sedam godina, koja je iznosila 17 procenata, za razliku od 4,6 procenata onih koji bi test uspješno uradili. Studija o tome obuhvatila je 1.700 ljudi u Brazilu, od kojih su većinu činili bijelci, a istraživači, predvođeni profesorom Klaudijom Gil Araužom, u klinici za medicinu vježbanja Clinimex u Rio de Žaneiru, objavili su nedavno naučni članak na tu temu u časopisu Neuron, zalažući se za redovnu primjenu testa ravnoteže flaminga, za čije je izvođenje u ordinaciji potrebno minut do dva.

Test je jednostavan i zato sve više ljekara u svijetu rutinski traži od ljudi da pokušaju sa izvođenjem testa, zato što su saplitanja i padovi glavni ubica starijih ljudi oba pola. Ako padnu, mogu slomiti kuk, a tome obično slijedi operacija koja ne vraća uvijek pređašnju pokretljivost zgloba. „Nekad je to ’spirala’ koja ne mora biti uzrok umiranju, ali može ubrzati kraj života zbog bolesti srca, pluća ili nekog maligniteta”, kaže Dejvid Stensel, profesor metabolizma na Fakultetu za fizičku kulturu Lafboro Univerziteta u Velikoj Britaniji.

On piše da je sposobnost ravnoteže povezana sa snagom mišića u nogama, ukupnom snagom tijela i fizičkom spremnošću. Prethodna istraživanja pokazala su da slični testovi fizičke spremnosti mogu dati naznake o nečijem zdravlju. Na primjer, veće stope smrtnosti zbog srčanih bolesti kod starih osoba u korelaciji su sa sporim hodom, što se vidi u testu u kojem se od njih traži da što je brže moguće pređu šest metara. Stope smrtnosti takođe su povezane sa nesposobnošću starijih ljudi da ustanu i isprave se iz sjedećeg položaja na podu.

Iznenađujuća je korelacija rizika od smrti starih osoba sa malom snagom stiska naročitog instrumenta koji im ispitivač stavlja u šaku. Vježbanje bočnog hodanja može pomoći u poboljšanju ravnoteže. Srećom, postoje koraci koji se mogu preduzeti da se treniranjem uspori, čak i zaustavi, sklonost ka saplitanju i padanju. Nacionalna zdravstvena služba Velike Britanije u svrhu poboljšanja ravnoteže cijelog tijela preporučuje vježbanje bočnog hodanja i prekrštanje stopala dok se hoda.

Uz to, savjetuje se duže stajanje na jednoj nozi sa zatvorenim ili otvorenim očima – pored zida, za svaki slučaj. Trening ravnoteže može biti jednostavniji i lakše izvodljiv: odizanje stopala pri hodu, vježbanje hodanja duž i preko linije na podu kad su prsti i pete stopala uvijek u istoj liniji. Takvo vježbanje donosi poboljšanja kod mladih i starijih osoba, a naročito kod onih koji se bore sa problemima ravnoteže zbog Parkinsonove bolesti.

Ima dosta podataka koji govore da je kod starijih osoba potrebno uraditi 36 do 40 treninga u trajanju od po najmanje 35 minuta da bi se vidjelo primjetno poboljšanje ravnoteže, dok je osobama mlađim od 40 godina potrebno samo 16 do 19 treninga u trajanju od 15 minuta. Štaviše, trening ravnoteže i jačanje fizičke snage pomaže u smanjenju straha od pada, što podstiče dalje vježbanje i razvoj optimizma kod vježbača.