O, sancta simplicitas: Apelacioni sud i pritvor Ranko Ubovića

Snijeg je još padao na okolnim brdima Podgorice kad je Ranko Ubović izašao iz pritvora. Zima je kalendarski bila u zamahu; decembar je to, a za deset dana stiže proljeće. U tom kontekstu Apelacioni sud još vojuje kako da Ranko vrati u bjelopavlićku ravnicu, uslišujući želju SDT-a. Samo ne zna kako. Maltretirajući usput Viši sud, sopstvene resurse.

Sociološka je tragedija što nema životnog i pravnog čuđenja zbog pravne izvedbe svega toga. Svima je sve jasno. Rješenje koje sam upravo dobio — KVSŽ br. 108/26 od 04. marta 2026. ne iznenađuje, ne nervira, ne čudi. Iako je sve to ni malo naivno. Ovo ište strpljenje. Nije samo Ranko Ubović u pitanju. Mnogo je veći ulog. Ovo je sistematsko ugrožavanje elementarne pravne normalnosti koju može sutra da očekuje bilo ko. Koji nije po volji.

Tada prestaje da bude važno, a kome sve to nije po volji, zato što se nad svima nadvila jedna politička agenda u čijoj unauguraciji, naravno, Ranko nije slučajan. Kao ni što modus operandi i životno i pravno nije slučajan. Ovdje je trka za pritvorom najmanje slučajna. Vrlo je namjerna, iako neutemeljena u ZKP. Apelacioni sud zamjera Višem sudu zašto u meritumu (čus, procesni zakon, pa ne može van merituma) ne odluči o tački 4 člana 175 ZKP. Kao da mora. I ping-pong se nastavlja. Uzalud Viši sud u vijeću sastavljenom od krivičara piše tačno kako treba, kada apelaciono vijeće sastavljeno od sudija parničara zna šta radi. I kad ne zna. Uzalud Viši sud kaže da ne postoje u predlogu SDT nove okolnosti koje bi eventualno implicirale dodavanje tačke 4, već se u predlozima SDT-a pojavljuje ono što je već cijenio istražni sudija Višeg suda i vijeće toga suda kod prve žalbe SDT-a koja je odbijena, čime je rješenje o odredjivanju pritvora postalo pravosnažno, u kojem se samo tretira član 175 stav 1, tačka 2, ZKP. Ako nema noviteta onda vijeće po predlogu ne treba da obrazlaže u meritumu, jer nema ničega. A, ne. Ima da mora, kaze Apelacioni sud, pa citira odluku Vrhovnog suda ističući, pazit da nije bilo odbačaja, veli Apelacioni sud, kod okrivljenog Kovačevića (misli se na nove okolnosti) pa je Vrhovni sud, vele, odbio a ne odbacio predlog SDT-a. A to Vas muči? Bravo!

I kako posle ovoga da nastavim da pišem? Šta reći? Kakvu posluku porati? Osim da citiram Jana Husa, koji je, kada je pri lomači koja je gorela da ga spali prišao jedan iz mase bacajući cjepanicu u već razbuktali oganj. Sirotin Jan je uzviknuo 'O, sancta simplicitas' (O, sveta gluposti). I to sudije zamjeraju kolegama nižeg suda. Ubović i ja, evo, ne zamjeramo ništa. Ne može zamjerkama ispraviti ničiji habitus. Tako je -kako je. Naviknimo se. Jer su, koliko vidim, i nadređeni navikli. Još samo da se sve sudije Apelacionog suda naviknu. A ako ne naviknu - neka ih sudski savjet sve doma isprati. Jedan sud - jedan sudija, malo li je.

Da se prisjetim što u Zarobljenom umu kaže Česlav Miloš. Pa evo. Ketman, kao što se jasno vidi, počiva na realizovanju sebe UPRKOS nečemu. Ako se može živjeti bez nametnutog pritiska, ako čovjek može sam da stvori sopstveni oslonac, onda nije istina da u čovjeku nema ničeg.

Zoran Piperović