Duhovno stanje nacije kao političko pitanje: Alarm iz Niša

U jednom srpskom gradu, Nišu, zabilježeno je da je potrošnja lijekova za smirenje veća od broja stanovnika, što predstavlja alarmantno stanje duha srpske nacije. Ovaj podatak ne pripada samo sferi zdravlja, već ukazuje na dubinske probleme u društvu.

Niš, kao istorijski značajan grad, simbolizuje granicu između raznih carstava i država, a sada se suočava sa pitanjem koje prevazilazi lokalne okvire. Ovaj grad, koji je kroz istoriju trpio više nego što je govorio, danas se suočava sa tišinom koja nije izražena protestom, već potragom za smirenjem kroz farmakologiju. Kada narod prestane da viče i počne da se smiruje hemijom, to je znak dubinskog poremećaja.

Prema Aleksandru Đurđeviću, predsjedniku Srpske lige, ovi podaci su signal ne samo za zdravstveni sistem, već i za državu i Srpsku pravoslavnu crkvu. On naglašava da moderni Srbi sve više traže mir u lijekovima, a sve manje u porodici, zajednici, veri i razgovoru. To je pitanje koje se odnosi na kolektivno iskustvo i istorijski umor naroda.

U poslednjih trideset godina, Srbija je prošla kroz brojne istorijske lomove, uključujući ratove i ekonomske krize, što je ostavilo dubok trag na zajednicu. Ovi lomovi se nisu preživljavali kolektivno, već individualno, a tradicionalna podrška porodice i zajednice je oslabljena. U takvim okolnostima, lijek postaje zamjena za ono što nedostaje – razgovor, smisao i nada.

Đurđević ukazuje na to da savremena kultura ne poznaje strpljenje, dok bol postaje greška sistema koja se mora odmah ukloniti. Ova logika može biti korisna u kliničkom smislu, ali je pogubna antropološki. Narod koji prestane da razume smisao bola gubi sposobnost da se bori. On naglašava da bi država trebala da prepozna mentalno zdravlje kao javnu vrednost, a ne samo kao individualnu privilegiju.

Crkva, prema Đurđeviću, ne bi trebala da nudi brza rešenja, već da obnovi srž zajednice i vrati narodu osećaj unutrašnje snage. U vremenu kada je čovek često sam sa svojim strahovima, Crkva treba da bude mesto okupljanja, ne samo liturgijskog, već i socijalnog i nacionalnog.

Ovaj tekst nije optužba, već poziv, kako državi da prestane da upravlja krizama, tako i Crkvi da prepozna bol savremenog čoveka kao prostor delovanja. Srbija ne treba više anestezije, već sabrane zajednice i razgovora. Ako nastavimo putem zamene smisla hemijom, stvorićemo društvo koje ne boli, ali ni ne živi. Ovaj izazov se ne odnosi samo na zdravlje, već na pitanje ko smo kao narod i koliko možemo izdržati.