Čovječanstvo na testu: Hoćemo li izdržati?

U 21. vijeku, ključno pitanje više nije da li čovječanstvo može da izgradi izuzetne sisteme, već da li može da ih uskladi - tehnički, institucionalno i moralno - prije nego što izmaknu kontroli. Ova tema postaje sve aktuelnija s obzirom na trenutne izazove koje donosi vještačka inteligencija i klimatske promjene.

Povodom izbora časopisa Time za "Ličnost godine", oživljena je kultna fotografija iz doba Velike depresije, na kojoj radnici ručaju sjedeći na gredi iznad Menhetna. Ovaj put, umjesto anonimnih radnika, digitalni umjetnik Džejson Sajler je, po narudžbi Time-a, "preložio" lica poznatih "arhitekata vještačke inteligencije", uključujući Džensena Huanga iz kompanije Nvidia, Sema Altmana iz OpenAI-ja, Ilona Maska iz xAI-ja, Marka Zakerberga iz Mete, Demisa Hasabisa iz Google DeepMinda, Darija Amodeija iz Anthropica, Fei-Fei Li sa Stanforda i Lisu Su iz kompanije Advanced Micro Devices.

Ova naslovnica je izazvala mnoge reakcije, a komičar Džimi Kimel ju je nazvao "osam štrebera apokalipse". Iako prikazuje napredak tehnologije, ona takođe otkriva i nedostatak zaštitnih mjera koje su ranije omogućile takve projekte. Originalna fotografija, snimljena na gradilištu Rokfeler centra, simbolizuje vjerovanje da inženjerska moć može nadjačati rizik, dok ne pokazuje skele i mjere zaštite koje su postojale.

S obzirom na žustru raspravu o regulaciji vještačke inteligencije, postavlja se pitanje ko upravlja tom izgradnjom i sa kojim ciljevima. Kontrast između Timeovog slavlja vještačke inteligencije i neuspjeha ovogodišnje Konferencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (COP30) je očigledan, jer se dok vještačka inteligencija brzo razvija, klimatsko upravljanje suočava s dugotrajnim procedurama. Nauka je postala jasnija; opasnost više nije samo postepeno zagrijavanje, već se približavamo onome što Johan Rokstrom naziva scenarijem "Užarene Zemlje".

U arhitekturi, usklađenost se odnosi na to kako su oblik, funkcija i vrijednosti strukture usmjerene. Savremena društva postaju sve više neusklađena, jer tehnologije napreduju brže od institucija, a naše tehničke sposobnosti nadmašuju pristanak društva. Mnogi komentatori ističu potrebu za usklađivanjem između dinamike tržišta i mehanizama koji obezbjeđuju odgovornost i legitimitet.

Ova nedosljednost dodatno pojačava netransparentnost sistema, ostavljajući nas prepuštenim algoritmima i klimatskim modelima koji zahtijevaju slijepo povjerenje. U toj situaciji, fotografija ručka na gredi daje snažnu poruku o hrabrosti lidera vještačke inteligencije, dok se ignorišu pitanja o njihovim planovima. Istorija nas upozorava da su graditelji često ispred upravljanja, ali rizici povezani sa vještačkom inteligencijom i klimatskim promjenama su minimalni i dugoročni.

Pristup "spržene zemlje" postao je egzistencijalno neodgovoran. Ključno pitanje 21. vijeka je da li možemo uskladiti izuzetne sisteme prije nego što izmaknu kontroli. Ljudi na gredi su preživjeli zahvaljujući nevidljivoj arhitekturi koja omogućava hrabre poduhvate. Time nam daje uznemirujuću sliku koja povezuje današnji boom vještačke inteligencije s kapitalističkim slomovima, postavljajući pitanje: hoćemo li stvoriti institucije koje omogućavaju preživljavanje na ovim visinama?