Krađa djetinjstva kroz pjesmu u osnovnoj školi

Učenicima prvog razreda osnovne škole u Novom Sadu podijeljena je pjesma pod nazivom "Poslanica otimaču", koja sadrži stihove o krvi, grobovima i kolektivnoj krivici. Ovaj incident izaziva zabrinutost zbog toga što djeca u tom uzrastu tek uče slova i ne mogu razdvojiti stvarno od izmišljenog, a ovakve poruke mogu imati ozbiljne emocionalne posljedice.

Ova pjesma, koja je dijeljena povodom "školske slave Svetog Save", nije usamljen slučaj, već pokazuje sistematski problem u obrazovanju gdje se granice između obrazovanja, religije i politike brišu. Sveti Sava se koristi kao štit od kritike, iako se radi o državnoj, sekularnoj školi. Uvođenjem religijskog i nacionalnog narativa u učionicu, školsko zvono gubi svoju funkciju i postaje ideološko oružje.

Obrazovni sistem u Srbiji već godinama se koristi kao prostor za simboličku "homogenizaciju" društva. Kroz pjesme i proslave, djeca se uvode u narativ kolektivne ugroženosti, a razlika u odnosu na devedesete je samo u formi, dok su suštinski problemi isti. Odrasli ne rješavaju vlastite traume, već ih prenose na djecu, stvarajući tako ciklus emocionalne manipulacije.

Roditelji koji kritikuju ovakve slučajeve ne brane samo ideologiju, već i djetinjstvo svoje djece. Nažalost, nedostatak otpora može dovesti do normalizacije ovakvih praksi, dok se oni koji se protive suočavaju s optužbama za izdaju. Ova vladajuća matrica koja djeci dijeli pjesme o grobovima i krivici ne gradi nacionalni identitet, već proizvodi novu traumu.

U pjesmi se spominje čak i grob djeteta, što dodatno traumatizuje djecu koja se poistovjećuju s poginulom djevojčicom. Uče se da se trebaju žrtvovati, dok bi u školi trebali učiti kako da čuvaju sebe. Poruke o žrtvovanju su opasne i mogu izazvati strah i anksioznost, što može imati dugoročne posljedice na njihovo mentalno zdravlje.

Takav govor nije primjeren nijednom uzrastu, a posebno ne najmlađima. Djeca ne mogu emocionalno obraditi teme masovnog nasilja, a ovakva "književnost" ih uči kolektivnom etiketiranju i usvajanju predrasuda. Umjesto da razvijaju empatiju i kritičko mišljenje, djeca se suočavaju s emocionalnom manipulacijom koja ima za cilj očuvanje vlasti po svaku cijenu.

Ideologija koja se provodi kroz ovakve sadržaje ima istu osnovu kao i ona koja je u prošlosti uzrokovala stradanje djece. U obrazovanju bi se trebala razlikovati knjiga koja širi mržnju od one koja obrazuje i razvija plemenitost. Nažalost, današnji sistem često favorizuje one koji ispiru mozak djeci, dok se kritičko razmišljanje sve više potiskuje.