Zašto nas više uznemiri nečiji seksualni život nego krv na ulicama

Naša društva prave veću dramu oko toga ko je s kim spavao i kako nego oko toga ko je koga opljačkao, ubio ili gurnuo u bijedu. Možda je krajnje vrijeme da se zapitamo: šta nas zaista ugrožava - nečija intimnost ili naša naviknutost na nepravdu?

Ida Marković, autorka ovog teksta, piše kao teoretičarka, ali i kao neko čije je tijelo postalo javna tema bez pristanka. Ona naglašava kako izgleda kada se privatno pretvori u dokazni materijal za kolektivno moralizovanje. Ističe da u takvim trenucima ne nestaje samo intima, već i pravo na grešku, složenost i ljudskost.

Marković dodaje da buka koja se diže oko seksualnosti nikada nema za cilj zaštitu društva, već njegovo umirivanje. Dok se bavimo time ko je šta radio u svojoj spavaćoj sobi, ne pitamo ko nas krade, ko nas huška, ko nas dijeli i ko nas ostavlja bez budućnosti. "Moje tijelo nije prijetnja ovom društvu. Prijetnja je sistem koji uči građane da se zgražavaju nad željom, a da ćute pred nasiljem", ističe ona.

Ona razdvaja seksualni čin, intimnost i ljubav, naglašavajući da društva koja ne prave te razlike često sve trpaju u isti koš - koš srama. "Seksualnost je, u svojoj osnovi, energija želje. Intimnost je prostor povjerenja. Ljubav je odnos odgovornosti", navodi Marković.

Ona citira Jacquesa Lacana, koji je želju definisao kao nešto što nikada nije potpuno zadovoljena potreba. Desire, po Lacanu, ne traži objekt, već prostor uživanja. "A upravo taj prostor uživanja društva najviše žele da zabrane, jer je neuhvatljiv, neukrotiv i ne uklapa se u hijerarhije moći", dodaje Marković.

Michel Foucault takođe naglašava da seksualnost nije "prirodni haos" koji treba obuzdati, već polje na kojem se moć najefikasnije sprovodi. Društva opsesivno govore o seksu ne zato što su slobodna, već zato što su duboko represivna.

Marković ukazuje na to da se moralna panika diže oko nečijeg intimnog života, dok u Crnoj Gori masakri postaju statistika, korupcija se normalizuje, a sistemsko nasilje se prihvata kao neminovnost. "Lakše je zgroziti se nad tuđom željom nego pogledati sopstvenu odgovornost", smatra ona.

Pomenula je i Radomira Konstantinovića, koji je opisao palanački duh: zajednicu koja ne podnosi različitost, jer je svaka razlika prijetnja iluziji jedinstva. U takvom društvu, pojedinac ne postoji kao subjekt, već kao primjer ili opomena.

Na kraju, Marković ističe da smo danas bliži plemenu u agoni nego modernoj zajednici, konstantno tražeći žrtvu na kojoj ćemo potvrditi sopstvenu "moralnu čistoću". "Seksualnost je idealna meta, vidljiva, lična i lako stigmatizovana", zaključuje ona. I dok se bavimo tuđim tijelima, sistem nastavlja da zakazuje tiho i efikasno.

Možda je krajnje vrijeme da se zapitamo: šta nas zaista ugrožava - nečija intimnost ili naša naviknutost na nepravdu?