Šandor Čanić se vratio pod Bjelasicu nakon 60 godina u Mađarskoj

Šandor Čanić, sedamdesetjednogodišnjak iz Bara, vratio se u Crnu Goru nakon više od šest decenija života u Mađarskoj, svojoj drugoj domovini. Njegova odluka o povratku pod Bjelasicu rezultat je snažnih sjećanja na djetinjstvo i ljubavi prema rodnom kraju.

Šandor je rođen u Baru, a sa tri godine je sa roditeljima i bratom Milošem otišao u Mađarsku. Njegovi roditelji, Stojanka Danilović Čanić i Mađar Šandor Čanić, upoznali su se na jednoj od radnih akcija prilikom obnove Jugoslavije nakon rata. Godine 1958. su se preselili u Mađarsku. U razgovoru za “Vijesti”, Šandor ističe da su mu priče njegove majke Stojanke, koja je bila svjedok Drugog svjetskog rata, bile veoma važne. Ona se, sa samo 12-13 godina, pridružila partizanima i učestvovala u bitkama na Sutjesci i Neretvi, gdje je srela i Tita, koji joj je pomogao da pređe u Mađarsku sa dva sina.

Život Šandorove majke i njene porodice ispunjen je uspomenama muzejske vrijednosti, među kojima se ističu nosioci Partizanske spomenice, Šandorov djed Miloš Danilović i tetka Dunja, koju su Njemci ubili kada je imala svega 16 godina. Iako je njegov otac porijeklom Čarnojević, s vremenom je izgubio vezu sa postojbinom, dok su Šandorova sjećanja na rodnu kuću njegove majke u Majstorovini bila dovoljna da se zakune da će se jednom vratiti.

“Pamtim društvo, ljude, ljepotu mog kraja. Vesela graja djece, zvuci ovaca i dozivanja čobana na sve strane, pomiješani sa šumovima melodija vjetrova i ptica, kupanje u vrbacima u Klanićima, na rijeci Ljuboviđi. Danas nije tako, nema djece, ali je opet sve ostalo nekako isto. Volim Balkan. Volim ovo nebo koje nigdje nije ovako plavo”, kaže Šandor.

Šandor i njegova supruga Stanica živjeli su u gradu Erd, blizu Budimpešte, gdje se Šandor školovao na mađarskom jeziku. Radio je kao vozač autobusa, a potom i blindiranog vozila za banku. Tokom više decenija bio je aktivan u borbi za prava svoje manjine, a od 2006. godine bio je predsjednik Srpske manjinske samouprave. Nažalost, sjetno se prisjeća da je bjelopoljska lokalna uprava 2010. godine odbila da se brati sa Erdom, što je bio njegov cilj kao predsjednika.

U penziju je otišao 2019. godine i tada je supruzi postavio “ultimatum”: “Imaš 24 sata da se spremiš, ne ljutim se šta god da odlučiš, ali ja se selim u Crnu Goru”. Stanica je, iako u početku sumnjala u njegovu odluku, na kraju odlučila da mu se pridruži. Njihovi sinovi, sada odrasli ljudi, ostali su da žive u Mađarskoj.

Čanići imaju kuću u Ravnoj rijeci, a svaki slobodni trenutak provode u vikendici na Bjelasici. O izboru lokacije presudila je i želja starijeg sina Aleksandra, koji je izrazio želju da im dom bude upravo tu. Zdrav život, domaća hrana, duge šetnje i boravak u prirodi postali su svakodnevica novih stanovnika podno Bjelasice, koji vjeruju da će ljubav prema Crnoj Gori prenijeti i na “mađarski” dio porodice.