Borba za pravdu i sjećanje

Kada država počini neki zločin, odgovori obično izostaju. Naša borba je borba za pamćenje, jer je istina preduslov budućnosti i mehanizam prevencije zločina, poručuju Alen Bajrović, sin Osma Bajrovića, žrtve ratnog zločina Deportacije, i Demir Ličina, sin Iljaza Ličine, žrtve ratnog zločina Štrpci. O ličnim borbama, potrazi za istinom i pravdom, ali i važnosti kulture sjećanja, razgovarali su u PROUDCAST-u Centra za građansko obrazovanje (CGO) sa Željkom Zvicer, saradnicom na programima. Obojica su bili djeca kada su se ovi ratni zločini dogodili - Alen je imao četiri, a Demir tri godine.

Pričajući o vremenu kada su im očevi ubijeni, svjedoče o iskustvima koja su trajno obilježila njihove živote. Alen se sjeća trenutka kada su uniformisani policajci ušli u njihovu kuću i odveli njegovog oca. "U našu kuću upala su dvojica uniformisanih policajaca i zarobili su mog oca. Ja i sestra smo bili u njegovom zagrljaju. Bez ikakvog obrazloženja su ga odveli", prisjeća se Bajrović. Njegova majka je danima pokušavala da sazna gdje joj je suprug, ali je nailazila na prijetnje i zid ćutanja.

Demir Ličina se sjeća kako je vijest o otmici njegovog oca unijela zebnju u njihov dom. "U početku nijesmo imali potvrdu da je moj otac među otetima, ali kako je vrijeme prolazilo, postajali smo svjesni te činjenice", naglašava Ličina, dodajući da je njegov otac bio običan radnik koji je putovao vozom za Beograd kako bi zaključio bolovanje.

Obojica su podvukli da su njihovi očevi bili žrtve samo zbog imena. "Ne čudi što su odgovori tada izostajali, jer kada država čini određeni zločin, odgovornost pretežno izostaje", ističe Ličina. Potvrdu o smrti oca dobio je tek nakon tri godine, kada je tadašnji predsjednik države Momir Bulatović poslao telegram saučešća.

Bajrović i Ličina govore o teškom djetinjstvu bez očeva, o borbi za opstanak i osjećaju gubitka. "Ostali smo bez materijalne egzistencije. Majka se borila da zaradi radeći sve najgore poslove", ističe Alen. Demir dodaje da je njihovo djetinjstvo bilo obilježeno borbom, jer su ostali bez prihoda i sigurnosti.

Oni smatraju da tadašnje postupanje države nije bilo usmjereno ka pomoći porodicama žrtava. "Mi smo jedina porodica iz ratnog zločina Deportacije koja je ostala da živi u Crnoj Gori", naglašava Bajrović, dodajući da nikada neće odustati od borbe za pravdu.

Obojica se osvrću na zakon koji je omogućio status civilnih žrtava rata njihovim očevima. "Nisam saglasan sa određenim normama, ali taj zakon ima ogromnu simboličku vrijednost", ističe Ličina. Bajrović naglašava da je najviše pogađalo što je zakon vezan i za ratne vojne invalide.

Na kraju, obojica žele da mladi znaju istinu o ovim zločinima. "Istina mora ostati mladima, a mislim da to treba građanima Crne Gore više nego meni", zaključuje Bajrović. Cijeli PROUDCAST je dostupan na linku: https://youtu.be/gsZkUMoUl0I.

Ovaj PROUDCAST realizovan je u okviru CGO projekta „Razumijevanjem prošlosti do izgradnje povjerenja i tranzicione pravde“, kroz regionalni program „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, koji finansira Evropska unija, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj ove emisije isključiva je odgovornost sagovornika i ne odražava nužno stavove CGO-a, EU-a ili UNDP-a.