Zločin i sigurnost u Crnoj Gori

Kada na bilo kom mjestu nedužni građanin strada od serijskog ubice, u toj državi sigurnost je nula. Međutim, nadležni ostaju na sigurnom mjestu i smatraju svoju nakaznu „odgovornost“ pobjedom. Takve pobjede su neoprostiv poraz.

Oduže se „danom žalosti“ i razduže sebe od svake odgovornosti. To nije pitanje ožalošćenih porodica i građana, već žalosne države koja je prohodna za svaku vrstu zločina i podrške čak i osuđenim zločincima. Za razliku od onih koji gube bitke, Crna Gora gubi pobjede. To se kroz vrijeme pokazalo više puta i ponavljanje nam nije nikakav nauk.

Vladaju podmićeni, a takvi druge ideologije osim mita nemaju. Ako nam EU nameće Mandića, onda ne može, nema smisla, da nam nameće sebe. Takva Evropa ne vjeruje ni u ono u što se sama uvjerila. Mislila je da Mandića može podučiti savremenim EU vrijednostima. Prosto ne uviđa da je on prerastao za poduku, a prestar za prepravku. Tačnije, on je nepopravljivo zatucan zločinom.

Zatucani su na uglednim mjestima i postali su ljudi od ugleda koje će uvijek glasati neugledni da bi potvrdili sebe, a izabraniku potvrdili status. Iz tog vrzinog kola se teško izlazi. Zatucani narod, ispošćen neobrazovanjem, bira uzore prema sebi.

Nije to problem „srpskog sveta“ u Crnoj Gori nego probisvijeta koji je taj „svet“ instalirao kao strateški projekat sa ozbiljnim ulaganjima. Takvi ne biraju sredstva, jer obogaćeni nesoji imaju sredstva u gotovini. I to nije problem jedne vjere i uvjerenja, već svih vjerujućih u svoje konfesije.

Izvjesni Nik Đeljošaj sa osrednjim studijama matematike na neprestižnoj školi i visokim položajem u Vladi CG tvrdi da se u Crnoj Gori razvija „albanofobija“. Pošto ne tvrdi od koga i sa koje strane, možda mu treba ispomoć za pojašnjenje. Albanofobija mu dolazi od onih sa kojima je u vlasti, a ne od onih sa kojima nije i koji nemaju nikakve ovlasti.

Crnogorci nikada nijesu smatrali „svoje“ Albance - Malisore tuđima, već bliskom svojtom, a to su vjekovi ovjerili. Prestižnima su se smatrala do dan-danas međusobna ne samo porodična i plemenska prijateljstva, već i bračna.

Đe bi sada tu Đeljošaj uđenuo albanofobiju od strane Crnogoraca? To prosječnom matematičaru ne bi trebalo da bude problem da izračuna ukoliko svoju matematiku nije izučavao na ćirilici. Uostalom, Malisorima je devet vjekova to bila jedina država (Duklja – Zeta - Crna Gora). Kako se kroz vjekove CG smanjivala ili povećavala, Malisori su je pratili sustopice.

Stoga je ovo i njihova država bez greške i priziva. Međutim, albanski „forumaš“ Nikola Camaj i potpredsednik Skupštine Crne Gore daje punu podršku Mandiću da ne bude opozvan sa čela crnogorskog parlamenta koji saučešćem R. Mladiću radi izravno protiv građanske države.

Dakle, i Camaj bi rađe neku drugu posrbljenu Crnu Goru koja bi dijeleći srpsku svijest ogrezla u tuđim zločinima. Ili je možda u pitanju koncept Velike Srbije koja bi Camaju bila bliža Velikoj Albaniji. Morao bi Camaj da razumije, ili mu je ipak jasno, da je zločin njegovog zločinca i njegov zločin. Samim tim, i sa Mandićevim saučešćem Mladiću dijeli istu vrijednost i tekovinu.

No, ovo su pojedinci, a masovnost pripada Crnogorcima. Krene nekolicina crnogorskih mito-noša, a potom izdaja ide u stampedo. Lako se nađe, iskusili smo, neki islamski vjernik da podupre tobožnju multikonfesionalnost i neki Albanac za multietičnost... i ajmo u razdržavljenje CG.

Ponekad se nađu oba takva u jednom, kao što je Dritan Abaz. On se usudio da proda CPC i svu njenu imovinu i potpiše je SPC u vlasništvo. Nijesam pogriješio u izrazu „proda“, stvarno je ostvario veliku zaradu. To za ovu državu nije kriminal, pa kuje zakon o krivo stečenoj imovini pojedinaca.

Ako Dritan nije pojedinac, onda nije niko, a ako njegov učinak nije kriminal, onda nije ničiji! Ne postoji nijedan kriminal ravan zločinu nad čovjekom koji se u CG razvio u nekakav neobjašnjivi i dopušteni zločinački turnir nad nedužnim građanima.

Taj užasavajući čin u dva navrata na Cetinju i u više navrata izvan njega (posljednji u Danilovgradu) govore da se za mandata ove i ovakve vlasti, bar jednom godišnje, takva gnusnost mora desiti. Kada na bilo kom mjestu nedužni građanin strada od serijskog ubice, u toj državi sigurnost je nula. Međutim, nadležni ostaju na sigurnom mjestu i smatraju svoju nakaznu „odgovornost“ pobjedom. Takve pobjede su neoprostiv poraz. Oduže se „danom žalosti“ i razduže sebe od svake odgovornosti. To nije pitanje ožalošćenih porodica i građana, već žalosne države koja je prohodna za svaku vrstu zločina i podrške čak i osuđenim zločincima.

P.S. Poslije ovoliko zločina nad nevinim građanima, ničim izazvanih sem propustima nadležnih državnih institucija, bio bi red da neko nadležan odgovori je li ovo država ili strelište!?