Pismo akademika Strugara o značaju arhivske građe za Crnu Goru

Ponekad jedan požutjeli školski dokument vrijedi više od desetina političkih govora i savremenih tumačenja istorije. Upravo zato je pismo akademika dr Vladimira Strugara, upućeno 27. aprila 1993. godine publicisti i nekadašnjem gradonačelniku Cetinja Jovanu Markušu, dragocjeno svjedočanstvo o značaju arhivske građe za proučavanje prošlosti Crne Gore.

Strugar se u pismu zahvaljuje Markušu što mu je poslao dva primjerka školskog svjedočanstva bogoslova Mića Ljesara iz školskih godina 1908/09. i 1910/11. „Osjećam, vjerujući, da se ne varam, da sam dobio vrstu ličnog svjedočanstva; za mene nema više dvoumljenja o tome kako su Crnogorci službeno upisivani, dakle, kao Srbi“, napisao je akademik.

On dalje naglašava da je riječ o „dokumentu izuzetne vrijednosti“, te moli Markuša da zahvali porodici Ljesar, koja je, kako kaže, svjedočanstvo čuvala „kao ikonu“. Upravo u tome leži značaj ovog pisma. Ono ne govori samo o jednom školskom dokumentu, već o važnosti očuvanja arhivske građe koja svjedoči o vremenu prije velikih političkih i ideoloških lomova XX vijeka.

Svjedočanstvo Mića Ljesara, na koje se Strugar poziva, sadrži podatak da je učenik srpske narodnosti. Za brojne istraživače takvi dokumenti predstavljaju prvoklasne istorijske izvore jer pokazuju kako su državne i školske vlasti Knjževine, odnosno Kraljevine Crne Gore, evidentirale nacionalnu pripadnost svojih građana.

Nakon Drugog svjetskog rata, sa uspostavljanjem novog komunističkog poretka, došlo je do dubokih promjena u državnoj ideologiji i tumačenju nacionalnog pitanja u Crnoj Gori. U dijelu javnosti i historiografije već decenijama postoji stav da je u tom periodu zanemaren, a u pojedinim slučajevima i uništavan dio arhivske i porodične građe koja je svjedočila o ranijim oblicima nacionalnog izjašnjavanja stanovništva.

Zbog toga su sačuvana originalna dokumenta, poput svjedočanstva Mića Ljesara, od neprocjenjive vrijednosti. Ona ne predstavljaju političke pamflete niti naknadne interpretacije, već istorijske izvore nastale u vremenu koje dokumentuju. I zato je akademik Vladislav Strugar prije više od tri decenije napisao da je dobio „dokumenat izuzetne vrijednosti“. Ne zato što je potvrđivao nečije današnje političke stavove, već zato što je predstavljao autentično svjedočanstvo jednog vremena – vremena koje se može proučavati jedino na osnovu sačuvanih dokumenata, a ne naknadno pisane istorije.