Mundijal po liku Đanija Infantina

Da je sve završeno nekoliko dana ranije, prije jednog telefonskog poziva iz Bijele kuće, Đani Infantino mogao je napustiti Sjedinjene Američke Države ubijeđen da je konačno napravio Svjetsko prvenstvo po sopstvenom liku. Bilo je veliko, skupo, glasno i gotovo nepregledno. Tri zemlje domaćini, 48 reprezentacija, 104 utakmice, puni stadioni uprkos cijenama ulaznica koje su fudbal još jednom udaljile od onih koji su ga napravili najvećom igrom na svijetu, privatni avioni, predsjedničke kolone, korporativni partneri, reklame i prihodi koji će, prema projekcijama, premašiti deset milijardi dolara.

Bio je to Infantino u svim bojama, rezolucijama i formatima koje savremena televizija može da ponudi. Zbog toga je slika sa terena Metlajf stadiona trebalo da bude njegovo konačno krunisanje. Infantino u odijelu i besprijekorno bijelim patikama sa znakom FIFA, pored njega predsjednik SAD Donald Tramp, ispred njih Rodri, kapiten Španije, i pehar koji je tokom prethodnih šest sedmica bio jedina stvar važnija od ljudi koji su ga uručivali. Španija je osvojila Svjetsko prvenstvo, ali je kadar bio pažljivo sastavljen tako da se makar na nekoliko sekundi moglo učiniti da je još neko pobijedio.

Čovjek koji od fudbala pravi događaj veći od samog fudbala, od svakog turnira dokaz sopstvene važnosti, a od svake ceremonije malu inauguraciju funkcije koju već obavlja deset godina. Samo što je ovog puta, u trenutku kada je trebalo da napusti pozornicu kao pobjednik, iza njega ostala sjenka koju nisu mogli da uklone ni reflektori, ni vatromet, ni auditorijum koji je brojao više milijardi. Sjenka tog jednog telefonskog poziva.

Donald Tramp je, nezadovoljan crvenim kartonom američkog napadača Folarina Baloguna protiv Bosne i Hercegovine, pozvao Infantina. Balogun je zbog isključenja trebalo da propusti utakmicu osmine finala protiv Belgije, najvažniji meč američke reprezentacije u posljednjih nekoliko decenija, ali je disciplinska komisija FIFA ubrzo suspendovala njegovu kaznu i omogućila mu da igra. FIFA je saopštila da je komisija nezavisna. Problem sa nezavisnošću je, međutim, što nije dovoljno da postoji samo u pravilniku. Mora da izgleda nezavisno, da djeluje nezavisno i da ne ostavlja utisak da se njene odluke mogu promijeniti nakon što predsjednik jedne države podigne slušalicu.

U suprotnom, ona postaje maketa, znate ono sve izgledalo kao pravo, ali je sve zapravo napravljeno od stiropola. Tramp je zatim, na događaju FIFA održanom u svojoj kuli u Njujorku, nekoliko kilometara od mjesta na kojem je odigrano finale, zahvalio Infantinu za "još jednu sjajnu odluku". FIFA, inače, u Trampovoj zgradi iznajmljuje kancelarijski prostor. Nije čak ni pokušano da se neprijatnost sakrije. Naprotiv, stavljena je pod svjetla, obučena u smoking i predstavljena kao još jedan detalj partnerstva dvojice ljudi koji veoma dobro razumiju moć televizijske slike.

Infantino je pored Trampa govorio da je ovo Svjetsko prvenstvo premašilo sva očekivanja, a zatim od prisutnih tražio aplauz za američkog predsjednika. "Jedna zemlja će biti prvak svijeta, ali svijet je već pobijedio, Amerika je pobijedila, FIFA je pobijedila", poručio je. Kada predsjednik FIFA nabraja pobjednike Svjetskog prvenstva i prije nego što je odigrano finale, a na spisku se nađu FIFA i država domaćin, postaje jasno da rezultat na terenu više nije jedina stvar koju on prati.

U Infantinovom fudbalu svi moraju nešto da osvoje. Partneri tržište, sponzori vidljivost, domaćini politički kapital, FIFA prihod, predsjednik kadar, a fudbalerima ostaje pehar, pod uslovom da ga na ceremoniji ne zaklone važniji ljudi. Do Trampovog poziva Infantino je još mogao da tvrdi da cilj opravdava sredstva. Mogao je da pokaže pune tribine, dobre utakmice, zemlje koje ranije nijesu imale ozbiljnu šansu da zaigraju na Mundijalu, rekorde gledanosti i novac koji se sliva u FIFA brže nego ikada.

Mogao je čak i da istrpi priče o privatnom avionu kojim je tokom turnira prešao više od 100.000 kilometara, pokušavajući da prisustvuje na dvije utakmice dnevno. Dok nije bio na stadionu, mečeve je gledao u zadnjem dijelu automobila sa vozačem ili u avionu koji je FIFA dobila od svog sponzora Katar ervejza. Mogao je da objasni da predsjednik najveće sportske organizacije na svijetu mora da bude prisutan, da se sastaje sa državnicima, savezima i partnerima, da obilazi gradove i zahvaljuje domaćinima. Mogao je da kaže da policijska pratnja, koju dobija na osnovu sporazuma sa gradovima domaćinima, nije luksuz već bezbjednosna procedura.

Mogao je da preživi i obavezne televizijske kadrove. Kada je Infantino na stadionu, teško je da to ne primijetite. HBS, kompanija koja proizvodi televizijski signal sa Svjetskog prvenstva i u kojoj FIFA ima 49 odsto vlasništva, tokom svakog poluvremena prikazuje najviše zvaničnike prisutne na utakmici. Postoji čak i dogovor po kojem se u oba poluvremena mora prikazati kadar sa najvažnijim dostojanstvenikom. Zato se Infantino pojavljuje na ekranima gotovo jednako redovno kao semafor.

Obično u prvom poluvremenu, često neposredno prije pauze za hidrataciju, još jednog izuma ovog Mundijala koji je u teoriji trebalo da štiti igrače, a u praksi je brzo dobio reklamnu vrijednost i napunio dobro kase medijskih kuća. Pauze su se pravile i na zatvorenim stadionima, i u uslovima u kojima igrači nijesu bili izloženi naročitoj vrućini, pa je hidratacija postala zgodan naziv za unaprijed planiran komercijalni predah. Fudbal je nekada reklame stavljao oko terena. Infantinova FIFA pronašla je način da ih ubaci u samu utakmicu.

Sve je to moglo da prođe kao cijena novog vremena. Neukusno, pretjerano i udaljeno od onoga što je fudbal nekada bio, ali ipak objašnjivo logikom organizacije koja prvenstvo više ne posmatra samo kao turnir, već kao najveći pokretni medijski, turistički i trgovački centar na planeti. Tu više nije riječ o tome koliko puta će kamera pokazati predsjednika, koliko će koštati karta, koliko će reklama stati u jednu pauzu ili koliko kilometara privatni avion može da pređe između dvije utakmice. Tu je riječ o osnovnom obećanju sporta - da pravila važe jednako za sve.

Možete povećati broj reprezentacija, rastegnuti prvenstvo preko kontinenta, igrati na stadionima sa zatvorenim krovovima, prodavati prsten Svjetskog prvenstva za 12.000 dolara i predsjednika FIFA na sopstvenom sajtu nazivati "fudbalskom ikonom". Možete čak, ako imate dovoljno novca i samopouzdanja, pokušati da uvjerite javnost da je sve to napravljeno za opšte dobro. Ali kada se stvori utisak da politički moćnik može promijeniti sportsku odluku jednim pozivom, cijela konstrukcija počinje da puca od temelja.

FIFA može da zaradi deset milijardi dolara, ali ne može da kupi vjerovanje da je takmičenje pošteno kada ga jednom izgubi. Infantino je tokom prvenstva imao dovoljno drugih problema. Somalijskom sudiji Omaru Artanu, koji je trebalo da dijeli pravdu na Mundijalu, nije dozvoljen ulazak u SAD. Na pitanje da li je izgubio kontrolu nad turnirom, predsjednik FIFA nije ponudio odgovor koji bi uvjerio javnost da razumije težinu slučaja.

Kapiten Irana Mehdi Taremi javno ga je kritikovao zbog problema sa kojima se njegova reprezentacija suočavala. UEFA je nakon slučaja Balogun poručila da je FIFA prešla "crvenu liniju". Čak je i priča o FIFA nagradi za mir, koju je Infantino nekoliko mjeseci ranije uručio Trampu, postala karikatura same sebe nakon američkih vojnih intervencija u Venecueli, Iranu i Karipskom moru.

Sve je to bio šum koji je Infantino, kako tvrde ljudi iz njegovog okruženja, morao da podnese dok se bavio "većim dobrom". Veće dobro je izraz koji u modernom sportu obično počinje tamo gdje prestaju konkretni odgovori. Za veće dobro povećavaju se cijene, jer će novac navodno biti vraćen fudbalu. Za veće dobro širi se prvenstvo, jer više zemalja dobija priliku. Za veće dobro igra se više utakmica, putuje više, troši više energije i proizvodi više novca.

Za veće dobro predsjednik organizacije može da bude blizak sa svakom vlašću, sve dok ta vlast otvara stadione, granice, televizijska tržišta i državne budžete. Samo što se veće dobro u Infantinovom svijetu ne mjeri time koliko je fudbal dostupniji, pravedniji ili slobodniji. Zato će, uprkos svemu, ovaj Mundijal za Infantina vjerovatno ostati uspjeh. Fudbal je tokom šest sedmica bio sjajan, u većini slučajeva, finale je debelo zakazalo jer se od dvije ekipe samo jednoj igralo lopte, utakmice su bile dramatične, prošireni format nije uništio takmičenje, a 48 reprezentacija donijelo je nove priče, publiku i tržišta.

Infantino već govori o mogućnosti da 2030. godine prvenstvo bude prošireno na 64 selekcije. Ovaj turnir koristiće kao dokaz da je bio u pravu, isto kao što je svaku prethodnu kritiku pretvarao u argument za naredno povećanje. Više reprezentacija znači više saveza kojima je predsjednik omogućio da učestvuju, više država koje mu duguju zahvalnost, više utakmica koje se prodaju televizijama, više sponzorskih paketa i više članica FIFA koje će, kada dođe vrijeme za izbore, znati ko im je proširio put do Mundijala i za koga treba da dignu ruku.

Infantino je već najavio kandidaturu za još jedan, prema pravilima FIFA posljednji mandat. Čak i ukoliko dobije protivkandidata, njegova pozicija djeluje gotovo nedodirljivo. FIFA ima više od 200 članica, a mnogima od njih mnogo više znači koliko novca dobijaju i koliko često njihove reprezentacije mogu da se pojave na velikoj sceni nego šta o predsjedniku misle mediji, navijači ili UEFA. U tome se nalazi suština Infantinove moći. Njemu nije potrebno da bude voljen. Potrebno mu je da novac nastavi da dolazi i da dovoljan broj ljudi bude zadovoljan načinom na koji se dijeli. Zato je Svjetsko prvenstvo skoro pripalo Đaniju Infantinu. Napravio je najveći turnir u istoriji, napunio stadione, proširio mapu fudbala, oborio finansijske rekorde, ali je i dalje ostao pod sjenkom moći koja može da promijeni pravila igre jednim pozivom.