VAR kontroverza u četvrtfinalu: Embolo isključen zbog simulacije

U 67. minutu četvrtfinala u Kanzas Sitiju, Dan Ndoje je izjednačio na 1:1 i utakmica je konačno dobila ono što je do tada samo obećavala. Argentina je povela rano, preko Mek Alistera u desetom minutu, i onda se, kako to prvaci umiju, povukla u ritam čuvanja rezultata. Švajcarska je rasla iz minuta u minut. Presing je postajao viši, druge lopte su padale na švajcarske noge, Murat Jakin je već držao svježe napadače spremne za završnicu, i u trenutku Ndojeovog gola bilo je potpuno jasno ko je bolji tim na terenu u tim trenucima, i na čijoj strani je momentum.

Bila je ona vrsta ravnoteže koja je nagovještavala pola sata otvorenog, ravnopravnog fudbala kakav četvrtfinale Mundijala zaslužuje. Pet minuta kasnije, sve je bilo gotovo. Ne zbog gola, već zbog procedure. Leandro Paredes je u 72. minutu naizgled zakačio petu Brela Embola, sudija Žoao Pinjeiro pokazao je Argentincu žuti karton, i to bi u devedeset devet odsto istorije fudbala bio kraj epizode. Prekršaj, karton, slobodan udarac, igra se nastavlja. Ali VAR je utvrdio da kontakta nije bilo, protokol o pogrešnom identitetu aktivirao se, Paredesov karton je poništen, Embolo je dobio žuti za simulaciju, a pošto je već imao jedan iz prvog poluvremena, otišao je u svlačionicu u suzama. Sve po pravilima. Sve po slovu zakona. I sve pogrešno.

Da bude jasno: Embolo je simulirao. Pao je bez kontakta, pokušao da izvuče prekršaj, možda i karton za protivnika, i pravilnik za to predviđa opomenu. Niko ozbiljan ne brani samu simulaciju, niti ovaj tekst pokušava da od Embola napravi mučenika, jer je čovjek sopstvenom glupošću stavio glavu na panj. Pitanje je zašto je sjekira pala baš na tu glavu, baš u tom trenutku, i zašto istorija kaže da gotovo nikada ne pada. Embolo je, naime, tek četvrti igrač u šezdeset godina Svjetskog prvenstva koji je isključen zbog drugog žutog kartona za simulaciju. Prije njega, Frančesko Toti 2002. protiv Južne Koreje, Luis Peres (Meksiko protiv Portugala) i Asamoa Đan (Gana protiv Brazila) 2006. godine.

Prethodnici su pali u šesnaestercu, loveći penal, najskuplju valutu koju fudbal poznaje, i ta računica je, ma koliko nečasna, bila bar razumljiva: rizikuješ karton da dobiješ gol. Uz ogromnu zagradu da je penal nad Totijem vjerovatno i bio, ali ekvadorski sudija Barjon Moreno je bio naklonjen domaćinu, nakon čega nije sudio više ni jedan meč, a samo par mjeseci kasnije, optužen je zbog namještanja utakmica u prvenstvu Ekvadora. Isti sudija je kasnije uhapšen u SAD zbog krijumčarenja heroina, kao klasična "mula" za prenos narkotika na američku teritoriju...

Nego vratimo se slučaju. Embolo je pao u sredini terena, loveći slobodan udarac koji ne vrijedi gotovo ništa. Za taj bezvrijedni slobodnjak platio je četvrtfinale Mundijala, a njegova zemlja platila je pola sata igre sa desetoricom protiv svjetskog prvaka. Kazna je formalno ispravna. Srazmjer kazne i onoga što je pokušano ne postoji. Tu dolazimo do suštine, koju je Jakin poslije utakmice formulisao ogorčeno ali precizno: prije te situacije bilo je nekoliko duela koji su zasluživali karton, pa ih Pinjeiro nije pokazao. Sudija je propuštao, procjenjivao, puštao igru, radio sve ono što dobre sudije rade i zbog čega ih uostalom i biramo za četvrtfinala. A onda je u jednoj jedinoj situaciji, i to onoj koju mu je servirala mašina, primijenio pravilo hirurški, do kraja, bez ostatka.

Amerikanci za to imaju izraz koji fudbalu očajnički treba: selektivna revnost. Cijelu noć si tolerantan, a onda jednom, nasumično, postaneš inkvizitor. Problem selektivne revnosti nije u strogosti nego u nasumičnosti, jer igrač koji ne zna gdje je granica ne može ni da je poštuje. Devedeset minuta mu se poručuje da je kontakt stvar procjene, a onda mu se u devedeset prvoj presudi milimetrom. Ako neko misli da je to paranoja, neka pogleda šta se desilo sedam dana ranije u Filadelfiji. Majkl Olise, prvi asistent turnira, dobio je u osmini finala protiv Paragvaja žuti karton jer se Matijas Galarsa srušio držeći se za lice, iako su reprize pokazale da ga je Francuz jedva dohvatio za dres. Simulacija po svim elementima, ista ona koju pravilnik navodno nemilosrdno goni. Samo što tamo VAR nije zvao sudiju na monitor. Nije bilo protokola, nije bilo kartona za Galarsu. Francuski savez je uložio žalbu i FIFA ju je odbila za jedno jutro, sa obrazloženjem koje se svodi na to da se sudijske odluke ne diraju. Ista ta FIFA je nekoliko dana ranije pronašla načina da domaćinu turnira suspenduje kaznu Folarinu Balogunu i pusti ga da igra protiv Belgije, i to nakon što je američki predsjednik lično telefonirao Infantinu.

Dakle: Galarsa simulira i prolazi, Embolo simulira i leti sa Mundijala, Oliseov karton je svetinja koja se ne dira, a Balogunova kazna pregovaračka pozicija. Četiri odluke, jedan pravilnik, nijedan zajednički princip. I nije nasumično bilo kome. Novinari na tribinama u Kanzas Sitiju brojali su argentinske padove koji su prošli bez ijednog kartona, uz gorku dosjetku da bi Argentina ostala bez tima kad bi se svaki njihov pad kažnjavao žutim. Simulacija je na ovom Mundijalu, kao i na svakom prije njega, jezik koji govore svi, od posljednjeg beka do najvećih zvijezda. Kažnjen je jedan, u trenutku kada je njegov tim bio bolji, u mehanizmu koji se ne bi ni aktivirao da Pinjeiro nije prethodno pogriješio kartonom Paredesu.

Jer to je detalj koji cijelu priču čini apsurdnom do kraja: da je sudija pustio igru, kako je i trebalo, VAR ne bi imao osnov za intervenciju, pošto protokol dozvoljava provjeru samo kada je karton pogrešno dodijeljen. Embolo, dakle, nije isključen zato što je simulirao. Isključen je zato što je sudija pogriješio, pa je ispravljanje te greške zahtijevalo žrtvu. Njegova simulacija bez Pinjeirove greške ostaje nekažnjena, kao stotine drugih na ovom turniru. Sa njom, postaje istorijski presedan. FIFA će reći da je protokol ispoštovan, i biće u pravu. Ali protokol ne gleda utakmicu. Protokol ne zna da je Švajcarska upravo izjednačila, da Jakin drži izmjene u ruci, da se sprema završnica kakvu četvrtfinale zaslužuje. Protokol zna samo da je kontakt postojao ili nije postojao, binarno, kao prekidač. Fudbal je decenijama odolijevao tom prekidaču upravo zato što su njegovi čuvari razumjeli da pravda u sportu nije isto što i tačnost. Penal koji jeste penal ali ubija finale (ono čuveno "svirao bi kao faul ne bi kao penal"), karton koji jeste karton ali gasi utakmicu, to su odluke za koje pravilnik daje ovlašćenje, a pamet i osjećaj daju mjeru. Stare sudije su to zvale upravljanjem utakmicom i na tome gradile karijere. VAR je ovlašćenje zadržao, mjeru ukinuo, a upravljanje utakmicom pretvorio u izvršavanje naloga.

Najgore od svega, ovo se moglo predvidjeti. Isti protokol primijenjen je ranije na turniru u utakmici Sjedinjenih Država i Paragvaja, gdje je karton preseljen sa Tima Rima na paragvajskog igrača, i već tada su sudijski analitičari upozoravali da će jednom neko na drugom žutom platiti punu cijenu automatizma. Trebalo je samo sačekati da se poklope okolnosti: igrač sa kartonom, sudijska greška, VAR sa ovlašćenjem. Marka Klatenburga, čovjeka koji je sudio finala Lige šampiona i Evropskog prvenstva, dakle nikoga sklonog švajcarskom sentimentu, decenija u crnom naučila je jednostavnoj istini koju je izgovorio u prenosu: drugi žuti za simulaciju u ovakvom kontekstu je prestrog. Kada i sudije govore da je pravda otišla predaleko, to više nije pravda nego birokratija sa pištaljkom. Argentina je dobila 3:1, poslije produžetaka, protiv iscrpljene desetorice. Možda bi dobila i jedanaestoricu, vjerovatno bi, jer kvalitet na duge staze presudi, ali to nikada nećemo saznati, i u tome je cijeli problem. Švajcarskoj nije oduzeta pobjeda, njoj je oduzeto pravo da je izgubi na terenu. Turnir koji je trebalo da pamti Ndojeov gol i najbolja švajcarska poluvremena u istoriji njihovih Mundijala pamtiće čovjeka za monitorom i napadača koji plače dok napušta teren. Slovo zakona je zadovoljeno. Utakmica je sahranjena po svim propisima.