Crna Gora na Mediteranskim igrama: Šest medalja i širi kontekst

Crna Gora je na Mediteranskim igrama prisutna od 2009. godine, kada je debitovala u Peskari. Na ovom takmičenju, koje okuplja zemlje iz Evrope, Azije i Afrike, naš tim se drugi put predstavio na italijanskom tlu, ovoga puta u Tarantu, gdje je osvojeno šest medalja - Marija Vuković zlato u skoku uvis, srebro vaterpolisti i karatistkinja Jovana Damjanović, a bronze boćar Gracija Stjepčević, bokserka Bojana Gojković i karatista Balša Vojinović. Naša ekipa se predstavila u 13 sportova, od kojih je samo vaterpolo bio timski.

Ovo je bio povod, između ostalog, za razgovor sa Dušanom Simonovićem, predsjednikom Crnogorskog olimpijskog komiteta, koji je s nama podijelio utiske sa 20. Mediteranskih igara. - Moramo biti zadovoljni. Šest medalja na jednom ovakvom takmičenju je veoma dobar rezultat, posebno kada znamo koliko je konkurencija na Mediteranskim igrama ozbiljna i da veliki broj zemalja dolazi sa svojim najboljim sportistima. Ali ono što me dodatno raduje jeste način na koji je naš tim nastupio. Imali smo sportiste koji su osvajali medalje, one koji su bili veoma blizu njih, ali i veliki broj mladih sportista i sportistkinja koji su prvi put osjetili atmosferu velikog multisportskog takmičenja. Medalje su ono što na kraju ostane zapisano u tabelama, ali moramo da gledamo širu sliku. Za mene je jednako važno da vidimo napredak, potencijal i da prepoznamo sportiste kojima već sada možemo i moramo da pružimo još snažniju podršku za naredne godine – istakao je Simonović.

Iza tih šest medalja stoji prilično raznovrsna slika - osvojene su u atletici, karateu, boksu, boćanju i vaterpolu. Da li je za Vas upravo ta širina jedan od najvažnijih pokazatelja ovih Igara? SIMONOVIĆ: Apsolutno. Posebno je važno što medalje nijesu došle iz jednog ili dva sporta, već iz pet različitih sportova. To govori da Crna Gora ima kvalitet i potencijal u više oblasti i da naš sportski sistem ima širu bazu nego što se ponekad jasno vidi. Za malu zemlju poput naše to je veoma značajno. Naravno da ćemo uvijek imati sportove u kojima tradicionalno imamo najveća očekivanja, ali jedan od zadataka COK-a jeste da prepoznaje kvalitet gdje god se pojavi. Imali smo sportiste koji su na ove Igre stigli direktno sa evropskih i svjetskih takmičenja, imali smo debitante koji su prvi put nosili državni grb na seniorskom multisportskom takmičenju, imali smo finala i borbe za medalje koje su završene petim ili šestim mjestom.

Novo Raičević je u džudou pobijedio osvajača olimpijske bronze na Igrama u Parizu i završio peti. Milivoj Dukić je vodio flotu do posljednje regate i završio šesti. To u tabeli ne stoji, ali za nas u COK-u je značajan podatak. Marija Vuković je odbranila zlato sa prethodnih Mediteranskih igara, dok su neki od osvajača medalja, poput Jovane Damjanović i Balše Vojinovića, debitovali na Igrama. Koliko vam znači taj spoj potvrđenog kvaliteta i novih imena? SIMONOVIĆ: To je možda i jedna od najljepših slika ovih Igara. Sa jedne strane imate Mariju, sportistkinju koja već godinama potvrđuje da pripada međunarodnom vrhu i koja je ponovo pokazala kvalitet kada je bilo najvažnije. Sa druge strane, pojavljuju se nova imena koja na svom prvom nastupu već osvajaju medalje. COK je u razgovorima sa savezima jasno rekao da želimo da Taranto bude mjesto gdje mladi sportisti prvi put dožive ceremoniju, selo, protokol, pritisak seniorske konkurencije bez pritiska. Jovana i Balša su potvrdili da ta odluka daje rezultat odmah, ali jednako su važni i oni koji su otišli bez medalje a vratili se sa velikim iskustvom.

Uz to, imali smo Bojanu Gojković sa drugom medaljom sa Mediteranskih igara, Graciju Stjepčevića kojem je ovo bila medalja koja mu je jedina nedostajala u karijeri. Iskustvo i mladost su putovali zajedno i to je bio plan. I upravo to želimo da vidimo. Ne možemo graditi sport samo na jednoj generaciji. Potrebni su nam sportisti koji nose iskustvo i postavljaju standarde, ali istovremeno moramo stvarati prostor za nove ljude koji dolaze iza njih. Kada se te dvije stvari spoje, onda možemo da govorimo o kontinuitetu.

Bilo je i sportista koji su ostali veoma blizu medalje. Milivoj Dukić je, recimo, pred posljednju regatu bio treći, a završio je šesti, dok je Jovica Marković ušao u finale trapa. Koliko u procjeni nastupa gledate dalje od same tabele medalja? SIMONOVIĆ: Moramo gledati mnogo dalje od medalje. U javnosti je razumljivo da postoji jasna granica između medalje i svega ostalog, ali u vrhunskom sportu ona je često izuzetno tanka. Nekada govorimo o jednoj regati, jednom pokušaju, par stotinki ili jednom trenutku koji odluči da li ćete završiti na postolju. Zato rezultate Milivoja, Jovice i drugih sportista koji su bili u samom vrhu ne možemo posmatrati kao neuspjeh. Naprotiv. Oni nam pokazuju gdje trenutno jesmo i koliko smo blizu. Naš posao poslije Igara nije da samo prebrojimo medalje, već da analiziramo svaki takav nastup i vidimo šta možemo uraditi da se sljedeći put taj mali korak pretvori u medalju.

Vaterpolisti su do finala stigli bez poraza, a onda protiv domaćina Italije osvojili srebro. Koliko njihov nastup, osim same medalje, govori o potencijalu ove reprezentacije? SIMONOVIĆ: Doći do finala bez poraza na takmičenju na kojem imate reprezentacije sa izuzetno jakom vaterpolo tradicijom nije mala stvar. Naravno da sportista kada dođe do finala želi zlato i treba da ga želi. Ali srebrna medalja ne može umanjiti ono što je ova reprezentacija pokazala tokom turnira. Mislim da možemo biti veoma optimistični kada je u pitanju njihov dalji razvoj.

U Tarantu je bilo dosta mladih sportista i onih kojima je ovo bio prvi veliki multisportski događaj. Koliko su Mediteranske igre važne upravo kao korak između pojedinačnih međunarodnih takmičenja i olimpijske scene? SIMONOVIĆ: Ogromno su iskustvo. Na kontinentalno ili svjetsko prvenstvo sportista dolazi da nastupi u svom sportu. Na multisportskom događaju ulazi u potpuno drugačiji sistem. Tu su zajednički život delegacije, drugačija logistika, medijska pažnja, protokol, obaveze, atmosfera velikog međunarodnog događaja i osjećaj da nijesi samo predstavnik svog kluba ili saveza, već dio olimpijskog tima svoje zemlje. To iskustvo se teško može nadomjestiti. Posebno za mlade sportiste. Ako jednog dana dođu na Olimpijske igre, želimo da im sama atmosfera velikog događaja više ne bude nepoznata. Zato Mediteranske igre imaju veliko i značajno mjesto u olimpijskom sportskom kalendaru.

Kada govorimo o rezultatu sportiste, javnost uglavnom vidi samo ono što se desi na borilištu. Šta je COK uradio prije i tokom Igara da sportisti u Tarantu imaju uslove da se prvenstveno bave svojim nastupom? SIMONOVIĆ: Rezultat pripada sportisti i treneru, i tu nema dileme. Ali put do nje je institucionalan od početka do kraja. Da li se to dovoljno vidi? Ne, i mislim da je to dobro. Institucija koja radi kako treba ne bi trebalo da bude tema, tema treba da bude sportista. Naš posao je da budemo pouzdani, a ne vidljivi. Ovaj razgovor je jedan od rijetkih trenutaka kad mogu da kažem da saradnja sa Ministarstvom i savezima u pripremi Taranta nije bila formalna, nego stvarna, i da zahvalim ljudima koji su u tome učestvovali. Veliko takmičenje počinje mnogo prije nego što sportista izađe na borilište. Mjesecima se radi na koordinaciji sa savezima, prijavama, akreditacijama, putovanjima, smještaju, opremi, medicinskim i drugim potrebama sportista i kompletnom funkcionisanju delegacije. Kada Igre počnu, naš cilj je vrlo jednostavan: da sportisti što manje razmišljaju o bilo čemu, osim treningu, odmoru i takmičenju. Naš je posao da riješimo sve ostalo što možemo. Mislim da je naš tim u Tarantu upravo to radio veoma dobro.

Organizacija ovako velikog događaja gotovo nikada nije bez problema. Sa kakvim se izazovima delegacija susretala u Tarantu i koliko je važno da misija reaguje brzo, a da sportisti te probleme, koliko god je moguće, ne osjete? SIMONOVIĆ: Nema velikog multisportskog takmičenja bez određenih izazova. Kada imate hiljade sportista i članova delegacija, veliki broj objekata, prevoz, smještaj, obroke, treninge i takmičenja koja se odvijaju istovremeno, svakodnevno se pojavljuju situacije koje treba rješavati. Svako ko je bio na velikim igrama zna koliko jedan dan neizvjesnosti oko trivijalne stvari može da poremeti sportistu pred nastup. Upravo tada se vidi kvalitet misije. Naš šef misije i kompletan tim radili su izuzetno odgovorno i mnogo stvari rješavali prije nego što su uopšte postale problem za sportiste. To je posao koji se uglavnom ne vidi i zato želim da im posebno odam priznanje.

Crnogorski tim je i na ovim Igrama nastupio u „nike“ zvaničnoj sportskoj opremi, koju obezbjeđuje kompanija „Sport Vision“. Koliko je za jednu malu olimpijsku delegaciju važno da sportisti imaju osjećaj da dolaze kao jedinstven i prepoznatljiv crnogorski olimpijski tim? SIMONOVIĆ: Mnogo je važnije nego što to možda djeluje na prvi pogled. Kada sportisti iz različitih sportova dođu na ovakav događaj, oni više nijesu samo atletičari, bokseri, karatisti, jedriličari ili vaterpolisti. Oni postaju jedan tim i predstavljaju Crnu Goru. Posebno smo zahvalni kompaniji „Sport Vision“, sa kojom imamo odnos koji prevazilazi klasično sponzorstvo. Za svako veliko takmičenje oni praktično iznova obezbjeđuju, odnosno kupuju „nike“ opremu za crnogorski tim i stavljaju je na raspolaganje našim sportistima. To nije samo tehnički ili komercijalni aranžman, već odnos koji je tokom godina prerastao u pravo partnerstvo i prijateljstvo. Upravo zato njihov doprinos za nas nije samo materijalan. On sportistima šalje poruku da neko kontinuirano stoji iza njih, prati njihov put i cijeni ono što rade. Za jednu malu olimpijsku delegaciju takva vrsta podrške ima posebnu vrijednost.