Ivan Gudelj: Legenda kojoj ćemo uvijek pamtiti priče

Toliko je sebe pružao, na svakom koraku - da ga je tako lako bilo osjetiti svojim. I u njegovoj životnoj priči, najmlađeg jugoslovenskog kapitena - osjećati i sudbinu cijele te Jugoslavije. A Gudelj nas je na srcu zabolio. Kad se još sjetimo svih njegovih priča, u Ulcinju, na Mundijalu prijateljstva, Najljepši je početak.

Neka početak bude radostan i lijep, u priči koja je sjetna. Još kad se tiče Titograđana. Jedan blistavi 21. maj, godina 1978: naša Budućnost je gostovala u Splitu, jednom Hajduku koji će samo godinu kasnije postati šampion. Domaćin vodio 4:2, a penal u sami smiraj meča, kao toliko puta do sad, za Hajduk trebao izvesti Šurjak. Ali, tog 21. maja, Šurjak neće pucati. Svaka je priča o Ivanu Gudelju, i sada kad tugujemo zbog njegovog odlaska u 67. godini - uvijek i sjeta i gorko-slatko sjećanje o neostvarenoj veličini, karijere prekinute s 26 godina. Uvijek je ono: 'Da je samo bilo malo drugačije'... Kao u toliko drugih, stvarnih jugoslovenskih scenarija. I to je pogrešno: jer bio je poseban, neponovljiv, karakteran... I u tome, do kraja ostvaren. I, taj tip, iz Imotskog, Hrvat, legenda Hajduka - do kraja naš!

A znate zašto? Dakle, penal je bio Šurjakov, ali se Ivica nije pitao; na terenu je glavni gazda bio Jurica Jerković. Pa je Jerković uzeo loptu, okrenuo se put momka koji je manje od mjesec prije toga protiv Partizana debitovao. 'Mali, ti ćeš da pucaš!' - a dječak iz Imotskog, tek punoljetan, ga gleda, ne vjeruje šta mu idol govori. I eto ga, lopta na bijeloj tački, zalijeće se Ivan Gudelj. Lopta u jednu, golman crnogorskog tima u drugu stranu. Prvi Ivanov gol u karijeri. Najljepši je početak.

Šta mislite, u ono vrijeme, šta je jedan igrač koji je karijeru završio već s 26 godina, mogao postići? U jednoj ligi, tadašnjoj jugoslovenskoj - iz koje se nije moglo u inostranstvo poći prije 28. godine? I šta mislite, kakav igrač je trebao da bude jedan - koga su u ono vrijeme, početkom osamdesetih, zvali - Bekenbauer iz Zmijavaca? Za Hajduk, u ono vrijeme najjače jugoslovenske lige - na 363 meča postigao 93 gola. Sa pozicije zadnjeg veznog! I igrao za tim, bukvalno - gdje god i u kojoj god roli je bio potreban. Napadačkoj, defanzivnoj, nebitno. Fanatičan borac i posvećen, brižan lider.

A sa reprezentacijom? Sa juniorima Jugoslavije osvojio titulu prvaka Evrope 1979. godine - i najbolji igrač turnira. Kapiten generacije - uz čast da podigne pehar kontinentalnog šampiona u Beču. Već godinu kasnije debi za seniore Jugoslavije. I 1982. najmlađi kapiten 'plavih', one velike Jugoslavije, u istoriji! Protiv Bugarske, u Sofiji, naši su slavili 1:0. Mundijal 1982: trenutak kad je bio svjetska zvijezda. Sa samo 22 godine, u idealnom timu Mundijala u Španiji, po izboru pariskog 'L'Ekipa'! Zvanično najbolji fudbaler Jugoslavije, zvanično najbolji sportista Dalmacije. I to kao dio tipa opterećenog očekivanjima, narušene atmosfere, koji je na šampionatu svijeta ispao u grupi. Ali se Ivanova klasa i kvalitet tada nijesu mogli osporiti.

Mislite da nije rano naučio na nepravde? Zaslugom i povjerenjem velikog Miljana Miljanića, dobio je šansu u seniorskoj reprezentaciji - u momentu kad, u svom Hajduku, nije mogao biti standardni prvotimac!

I onaj momenat najveće, životne nepravde: onda, kad je s 26 godina, dogovorio ugovor s Real Madridom, onda kad dobije dozvolu da iz jugoslovenske lige konačno ode. I samo mjesec kasnije - obolio. Kada je, u septembru 1986. na terenu praktično kolabirao - mnogi na tribinama su zviždali! Nijesu mu vjerovali. Pa ni kad je dobio dijagnozu hepatitisa B - nijesu mu vjerovali. Mnogi nijesu htjeli ni da mu pruže ruku - jer se prosula priča da ima sidu. E, taj Ivan Gudelj, koji je sa 26 morao da prekine karijeru, da zaboravi i na Real i na reprezentaciju i na status zemlje... Je tek počeo da bije bitku iz koje će izaći kao blistavi pobjednik! Nakon duge borbe, bolest pobijedio. Pa postao profesor kineziologije. Veoma angažovan u borbi protiv stigmatizacije ljudi koji žive sa hepatitisom. Selektor reprezentacije hrvatskih sveštenika - on, koji je kao dječak, tamo kod Imotskog, sanjao da postane sveštenik.

E, da: prvi trener u karijeri Ivanu Gudelju bio je Marinko Boban - otac Zvonimira Bobana. A mnogo kasnije, sam Ivan - trener omladinskih selekcija Hrvatske. I Luki Modriću, i Ivanu Rakitiću! I velikoj većini onih, koji su bili vicešampioni svijeta 2018. godine. I to je ta vertikala kvaliteta hrvatskog fudbala. To je ta klasa. I neprestana borba. Onako, kako je zapamćen na terenu - i još više u životu. I velika lafčina u svemu tome. Što smo imali priliku, privilegiju da svjedočimo - na ulcinjskom Mundijalu prijateljstva, posljednjih godina.

E, u toj radosnoj i časnoj misiji Pavla Pepđonovića i Ulcinjana - Ivan Gudelj s pravom se osjećao kao svoj na svom. I to isticao: 'Ovu energiju treba poslati onim ljudima koji jednostavno razmišljaju, da je najljepše slati ljubav. I da je srce puno ljubavi i čistoće. Ja osjećam, kao da sam ovo vrijeme koje sam proveo ovdje, bio u nekom dalekom svemiru ili negdje izolovan u nekom prostoru...To je tako divan osjećaj' - govorio je, prije tri godine, Gudelj.

I toliko sebe pružao, na svakom koraku - da ga je tako lako bilo osjetiti svojim. I u njegovoj životnoj priči, najmlađeg jugoslovenskog kapitena - osjećati i sudbinu cijele te Jugoslavije. A Gudelj nas je na srcu zabolio. Kad se još sjetimo svih njegovih priča, u Ulcinju i na svakom koraku - poput, recimo, tinejdžerskog duela sa Maradonom 1979. 'Ja sam njega gledao kao da je mali zeleni, s drugog planeta. Igrao se nogometa, to mu je bilo u venama. Tada je bilo udaranja koliko hoćeš, ali nije ga se moglo zaustaviti... P pokušavao ga čuvati Bojan Krkić, čiji je sin, koji se takođe zove Bojan Krkić, poslije igrao u Barseloni'. Pa bi potom krenula nova priča. I to je utjeha, sada kad tugujemo za Ivanom Gudeljom, za ljudinom i igračom kakav je bio, za svjetskom zvijezdom kakva je mogao biti: to, da se neke priče ne mogu zaboraviti. Čuvaćemo ih, u Crnoj Gori, a posebno u Ulcinju, koji je Ivan tako iskreno i duboko osjetio, koji je smatrao i osjećao svojim.