Filipović napao i na mrtvog Duška Jovanovića: „Nije bio novinar, već Miloševićev propagandista“

Izjava kolumniste CDM-a Ljubomira Filipovića o ubijenom vlasniku „Dana“ Dušku Jovanoviću pokazala je do koje mjere je dio takozvane „građanske scene“ u Crnoj Gori spreman da ide u političkom obračunu sa svima koji se ne uklapaju u njihovu ideološku matricu. Jer, malo je reći da je sramno pokušati čovjeka koji je brutalno ubijen svesti na etiketu „Miloševićevog propagandiste“, i to više od dvije decenije nakon likvidacije koja do danas nije rasvijetljena.

Filipović je, doduše, formalno naveo da „ubice zaslužuju kaznu“, ali je već u sljedećoj rečenici praktično krenuo u političko i moralno „objašnjavanje“ ko je, po njegovom mišljenju, zapravo bio Duško Jovanović. I tu dolazimo do suštine. Kada neko u Crnoj Gori godinama pripada „pogrešnoj“ ideološkoj strani, onda za dio kvasigrađanske elite očigledno ni smrt nije dovoljna da prestane političko precrtavanje.

Posebno je opasno što ovakve teze dolaze upravo iz krugova koji sebe godinama predstavljaju kao borce za medijske slobode, ljudska prava i demokratske standarde. Jer ako danas možete relatiizovati lik i djelo ubijenog novinara zato što vam se nije sviđala njegova politika ili urednička linija, onda se postavlja pitanje — gdje je granica? I nije ovdje čak ni ključno pitanje kako ko tumači političku ulogu Duška Jovanovića devedesetih. Problem je u tome što se u Crnoj Gori već decenijama uporno pokušava napraviti podjela na „podobne“ i „nepodobne“ žrtve.

Jedni zaslužuju pijetet, drugi etiketeranje čak i nakon ubistva. A upravo je slučaj Duška Jovanovića godinama bio simbol priče o nerazjašnjenim napadima, političkom nasilju i mračnoj pozadini vremena u kom su novinari plaćali glavom. I zato Filipovićeva izjava nije samo politički neukusna. Ona otkriva dublji problem jednog dijela crnogorske „elite“ koja i dalje ne može da prihvati da su postojali novinari, mediji i ljudi koji nisu bili dio njihovog ideološkog kruga — ali su ipak imali pravo na život, stav i profesiju.

A možda je najmorbidniji dio cijele priče upravo to što se čovjek koji je likvidiran pod do danas nerazjašnjenim okolnostima i dalje koristi kao tema za politička prepucavanja i ideološke obračune. Kao da ni smrt nije dovoljna da u Crnoj Gori neko prestane biti „neprijatelj“.