Knežević: Da smo više čitali Njegoša, bilo bi manje majmuna koji se gledaju u zrcalo

Dvadeset godina nakon razlaza sa Srbijom, Crna Gora danas izgleda kao država rastrzana između dvije slike o sebi. Dok u Zeti lider Demokratske narodne partije Crne Gore Milan Knežević pokreće inicijativu za otpriznavanje Kosova i Metohije, u Podgorici se priprema proslava Dana nezavisnosti uz ritmove Rikija Martina i refrene 'Livin’ la vida loca'. Između ta dva prizora, jednog suštinskog i drugog koji želi da djeluje evropski, moderno i bezbrižno, staje cijela politička i društvena sudbina Crne Gore od 2006. do danas.

Gdje je danas Crna Gora dvije decenije posle istorijskog referenduma? Da li je nezavisnost bila strateški iskorak ka stabilnijoj, bogatijoj i uspješnijoj državi ili trajno skretanje sa puta na kojem je nekada bila zajedno sa Srbijom? Jesu li građani dobili jače institucije, više pravde i bolji život, ili samo novu zastavu nad starim problemima? Ima li Milo Đukanović, čovjek koji je uz slogan 'Mlad, lijep i pametan' došao na vlast, a potom i postao simbol projekta crnogorske nezavisnosti, razloga za zadovoljstvo?

Posle dvadeset godina, pitanje više nije samo da li je Crna Gora postala nezavisna država, već da li je postala uspješna država. Ni jedna država se lakše i s više prezira nije odrekla sopstvenih državljana nego Crna Gora onih koji žive u Srbiji. U kakvom raspoloženju dočekujete obilježavanje 20 godina od sticanja crnogorske nezavisnosti, koja je 2006. godine osvojena na referendumu sa samo 0,5 odsto glasova više? Koje osjećanje kod vas preovlađuje?

Da je Crna Gora i dalje duboko podijeljena država, i da se posle dvadeset godina od održanog referenduma nalazimo na početnim pozicijama. Za razliku od nekih koji sad bježe od ove teme, nemam nikakav problem da saopštim kako sam s ponosom glasao za zajedničku državu sa Srbijom, jer sam smatrao i smatram da je to bio najbolji državni model u kojem bi Crna Gora samo nadograđivala svoju nezavisnost koju je voljom građana unijela na referendumu 1992. u SFRJ nakon raspada tzv. Velike Jugoslavije.

Zašto je to tako? Da li je moglo biti drugačije? Zato što je Crna Gora posle sticanja tzv. nezavisnosti postala privatna država porodice Đukanović koja je svoj novi nacionalni identitet gradila na antiserpskom narativu. Svi oni koji su glasali za zajedničku državu proglašeni su anti-državnim elementima i izdajnicima, srpski jezik je institucionalno streljan, svi identitetski okviri u kojima smo se decenijama prepoznavali kao narod bili su brisani, dvije godine nakon referenduma zvanična vlast priznala je tzv. Kosovo, a spoljna politika utvrđivana je u ambasadama zemalja Kvinte duboko suprotstavljena pravoslavnom biću i tradiciji nekadašnje Njegoševe Crne Gore.

Jesu li Njegoševe riječi 'vi činite što znate, no ne znate što činite' ogledalo ovog vremena? Mislm da Njegoš nikad nije bio aktuelniji, i za ovu priliku bih se odlučio za stihove koji najbolje oslikavaju društveno-političku realnost u Crnoj Gori: 'Niko srećan a niko dovoljan, niko miran a niko spokojan' i 'Sve se čovek bruka sa čovekom, gleda majmun sebe u zrcalo'. Nažalost, da smo više čitali Njegoša, a slabije slušali ambasadore, manje bi bilo majmuna koji se gledaju u zrcalo.

Crna Gora je i dalje duboko podijeljena država i posle dvadeset godina od održanog referenduma nalazimo se na početnim pozicijama. Srbija poštuje crnogorsku nezavisnost, ali je veliki problem položaj srpskog naroda u Crnoj Gori. Kako biste ga definisali? Zašto nema status konstitutivnog naroda? Prema rezultatima posljednjeg popisa iz 2024. godine, trećina stanovništva izjašnjava se kao Srbi. Iz prostog razloga što aktuelni premijer nema državničku hrabrost i viziju da najzad riješi ova pitanja i doprinese pomirenju pravoslavnog naroda. Ovako djeluje sa đukanovićevskih pozicija sukobljavajući pravoslavne Srbe i Crnogorce, koji su kroz vjekove bili jedno te isto, ma kako se zvali.

Ova vještačka podjela koju često pripisuju Milovanu Đilasu, odavno je mogla biti prevaziđena, da smo posle 2020. godine imali istinskog državnika koji će se oduprijeti nalozima i direkcijama dijelova međunarodne zajednice čiji je cilj bio i ostao dezintegacija pravoslavnog naroda u Crnoj Gori i regionu. Tu je otvoreno pitanje srpskog jezika, simbola i dvostrukog državljanstva. Vaše inicijative su uporno ignorisane. Možete li da nam objasnite zbog čega su ova pitanja, a posebno pitanje dvostrukog državljanstva, toliko sporna za vlast u Crnoj Gori? Čega se plaše?

Plaše se povratka Crne Gore svojim istorijskim, duhovnim i kulturnim izvorima. Ni jedna država se lakše i s više prezira nije odrekla sopstvenih državljana nego Crna Gora onih koji žive u Srbiji. Svi drugi su joj dijasporska čeda, osim Srba i Crnogoraca iz Srbije, kojima se izgleda još utvrđuje očinstvo. Da li je realno očekivati da se ova pitanja riješe u neko skorije vrijeme? Koji bi uslovi morali da se ispune?

Ova pitanja su mogla biti riješena i danas samo da oni koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi u Skupštini i Vladi glasaju za ova zakonska rješenja. Sintagma da 'sad nije vrijeme' u stvari je poruka da nikad neće ni biti ukoliko se ne otpočnu bezkalukulantske inicijative i borba za status srpskog naroda u Crnoj Gori. Na krilatici 'lijepi, mladi i pametni' Milo i Momo su svojvremeno došli na vlast, a vidjeli smo kako se to završilo. Kada je 2020. godine 'osvježilo' u Crnoj Gori, pojavili su se novi 'mladi lavovi'. Jesu li se i oni pokazali ljepotom i pameti? Većina njih se dokazala glupošću i nesposobnošću zato nam sve ovako i ide.

Njihova mladost i ljepota su ekvivalentne povećanju penzija crnogorskim penzionerima za jedan euro i sedamdeset centi. Mislm da srpsko rukovodstvo nije bilo previše zainteresovano za opstanak državne zajednice, već da ih je više interesovalo ko će biti premijer, a ko predsjednik Srbije. Nekome je to mnogo, nekome malo, a matematička je istina da je ipak povećanje. Spajić i Milatović vaše insistiranje na identitetskim pitanjima gledaju sa sumnjom, a nedavno ste čak dobili i komentar od jedne poslanice da je 'Spajić veći Srbin od vas'. Je li u međuvremenu utvrđeno ko je veći Srbin?

Spajić je nesumljivo veći Srbin od mene, i ne samo on, svima ga priznajem u toj trci za najvećeg Srbina. Premijer je imao i potvrdu, jer je donedavno imao srpsko državljanstvo, što znači da se morao izjasniti kao Srbin i da Srbiju priznaje za svoju matičnu državu. Biti Srbin sa potvrdom, doduše poništenom, velika je stvar. Samo se ponekad pitam šta bi sve uradio za srpski narod da nije veliki Srbin, kad ovako čini čuda kao Srbin sa poništenom potvrdom. Zvanična Crna Gora ima patološku potrebu da traži spoljne i unutrašnje neprijatelje na svom putu ka Briselu.

Da li je ovih 20 godina bilo dovoljno vlastima u Crnoj Gori da ubijede srpsko stanovništvo da su više Crnogorci nego što su Srbi ili im treba još 20? Zvanična Crna Gora ima patološku potrebu da traži spoljne i unutrašnje neprijatelje na svom putu ka Briselu. Spoljni neprijatelj je Srbija, SPC i Rusija, a unutrašnji pravoslavni Srbi i Crnogorci koji ne žele da nam se država gradi na antiserpskom narativu. Ovo je matrica još iz vremena Đukanovićeve tiranije, koja malo modifikovana, predstavlja platformu i Spajićeve vladavine. Toliko opterećenosti i frustracije Srbijom koja se dnevno emituje u javnom prostoru, počinje da biva medicinski, a ne politički fenomen.

Koji su istorijski korijeni te želje jednog dijela naroda u Crnoj Gori da se crnogorski identitet gradi na odvajanju od Srbije i svega što je srpsko? Šta biste izdvojili kao ključne tačke? Nema tu istorijskih korijena, oduvijek je postojala ubjedljiva manjina koja je u Srbiji gledala krvoloka i neprijatelja. Problem je što ta manjina često svoje stavove nameće onima koji vrše vlast, zato i imamo ovako raspolućenu državu zarobljenu u prošlosti, a nepokretnu u budućnosti.

Da li je kralj Nikola bio Srbin ili Crnogorac? Šta mislite kako bi se izjasnio danas? Ne znam kako bi se izjasnio kralj Nikola, ali znam da sve što je napisao posvećeno je ujedinjenju Crne Gore i Srbije, oslobođenju Kosova i Metohije i borbi za pravoslavlje. Ali ponavljam, nama će knjige uskoro biti suvišne, a obrazovaćemo se preko Temua i veštačke inteligencije, kako bismo lakše preskakali ova pitanja.

Ima li razloga da danas politički predvodnik otcepljenja od Srbije, Milo Đukanović, bude zadovoljan postignutim? Crna Gora je postala članica NATO, ali ne i Evropske unije, iako se ocjenjuje da je najbliža ulasku. Milo Đukanović i te kako ima razloga za zadovoljstvo iz prostog razloga što je još uvijek na slobodi. On živi pravi život, a mi loše snove njegovih odluka. U intervjuu posvećenom sticanju nezavisnosti Đukanović je prije nekoliko dana izjavio da za 10 godina, od 1996. do 2006. godine, bivši režim nije napravio ni jednu grešku. Kako ocjenjujete njegovu izjavu i kako gledate na pomenuti period?

Biti tiranin, izdajnik, lopov, i nije neka nedostižna disciplina. I ako je mislio na to, u potpunosti se slažem s njim. Na jednoj zgradi, nažalost, sada srušenoj, iza stadiona FK 'Budučnosti', za vrijeme nacionalnog posrnuća Crne Gore na čelu sa Đukanovićem, bio je ispisan grafit: 'Milo, lako je pojesti g…., ajde pojedi krš ako si m…' Ponekad mislim da je ta zgrada srušena samo zbog ovog grafita. U višesatnom intervjuu Đukanović je, između ostalog, rekao i da je 'duvanska afara' bila proizvod bezbjednosno-obaveštajnih agencija Beograda i Evropske unije i da je njen osnovni cilj bio odvratiti Crnu Goru od ideje nezavisnosti. Pronalazite li neku logiku u njegovim riječima? Nema tu logike, samo neusahla srbofofobija bivšeg Srbina koji strahuje od zatvora. Nažalost, on i dalje poistovećuje sebe sa državom, i onda ne čudi što me često pitaju da li je Đukanović zbilja otišao.

Odnos Srbije i Crne Gore se može promijeniti jedino kad se promijeni vlast u Crnoj Gori i dođu odgovorni državnici koji će štititi istinske nacionalne interese države. Možete li da navedete neke dobre političke odluke vlasti u Crnoj Gori nakon sticanja nezavisnosti? Plasman Nenada Kneževića Kneza u finale Evrovizije.