Kad padnu 'stubovi sistema': Režim DPS-a

Konferencija DPS-a "Ruka na srcu dok se intonira 'Oj svijetla majska zoro'" bila je simbol patriotizma, koji je godinama trebao da pokaže onima koji nijesu bili "patriote" po mjeri tadašnjeg režima, kako se voli i ljubi Crna Gora. Na raznim događajima i proslavama, 'stubovi sistema' su slali poruke da su oni pravi patrioti, dok su ostali građani bili tretirani kao građani drugog reda.

Danas, građani ponovo posmatraju te iste 'stubove sistema', ali umjesto ruku na srcu, sada su im lisičine na rukama. Crna Gora svjedoči sunovratu jednog režima, gdje se ljudi koji su decenijama predstavljani kao 'najvažniji stubovi države', 'čuvari institucija' i 'garanti stabilnosti', sada nalaze pod istragama, optužnicama ili iza zatvorskih rešetaka. Nekašnjem predsjedniku Vrhovnog suda, Vesni Medenici, bivšem direktoru ANB-a, Dejanu Peruničiću, nekadašnjem direktoru Uprave policije, Slavku Stojanoviću, i bivšem glavnom specijalnom tužiocu, Milivoju Katniću, pridružili su se i mnogi drugi visoki funkcioneri.

Ovo postavlja ključna pitanja o samom sistemu koji ih je birao i postavljao na vlast. Kako je moguće da su ljudi koje su decenijama predstavljali kao elitu države, sada pod istragama? Kada padnu vrhovi pravosuđa, policije, ANB-a i specijalnog tužilaštva, više nije riječ o izolovanim incidentima. Otvara se dublje pitanje: da li je Crna Gora decenijama funkcionisala kao zatvoren partijsko-bezbjednosni krug, gdje su najvažnije funkcije dobijali politički podobni, a ne nezavisni i profesionalni ljudi?

Ako se pokaže da su kompromitovani upravo oni koji su trebali da budu čuvari zakona, to ruši mit o 'uređenom sistemu' koji je DPS prodavao domaćoj i međunarodnoj javnosti. Sve što danas izlazi na površinu mnogi doživljavaju kao sliku jedne epohe u kojoj su institucije postale produžena ruka partijske moći. To je bio sistem u kojem su pojedinci godinama građeni kao nedodirljivi autoriteti, dok je svaka kritika proglašavana napadom na državu.

Možda je to najveći problem crnogorske tranzicije – politička odgovornost gotovo nikada nije postojala. Kada je sistem funkcionisao, politički vrh je preuzimao zasluge, dok je krivica u trenucima pada postajala 'lična'. Ako su decenijama isti politički centri odlučivali ko će voditi policiju, pravosuđe, ANB i antikorupcijske institucije, legitimno je pitanje ko snosi političku odgovornost za posljedice takvog sistema. Država nije pala sama od sebe, niti su svi 'stubovi sistema' slučajno završili pod istragama. To je, prije svega, ogledalo jednog režima koji je godinama gradio privid institucija, dok je suštinski stvarao mrežu političke i bezbjednosne lojalnosti.

Zato danas nije pitanje samo ko je uhapšen, ili ko će biti uhapšen, nego šta je zapravo bio sistem koji je takve ljude proizvodio, štitio i predstavljao kao lice države.