DPS proslava referenduma i Đukanovića

Dok se Demokratska partija socijalista već danima trudi da dvadesetogodišnjicu referenduma predstavi kao svečanu potvrdu svoje istorijske veličine, govor predsjednika stranke Danijela Živkovća na svečanoj akademiji pokazao je da DPS i dalje živi u političkom univerzumu u kojem je sve što se dešavalo u Crnoj Gori posljednjih trideset godina – bilo bezgrešno, vizionarski i gotovo epsko djelo jednog čovjeka i jedne partije.

U atmosferi koja je više podsjećala na partijski kult ličnosti nego na državnu svečanost, Živković je održao patetični politički govor prepun istorijskih mitova, dramatičnih formulacija i gotovo literarnih hvalospjeva Milu Đukanoviću, čovjeku pod čijom je vlašću Crna Gora decenijama bila prepoznatljiva po korupcionaškim aferama, partijskoj državi, podjelama i masovnom odlasku mladih.

No, u interpretaciji DPS-a, sve to očigledno ne postoji. Naprotiv. Živković je Đukanoviću praktično dodijelio status državotvornog vizionara istorijskih razmjera, poručujući da je „iza sebe ostavio državu budućim generacijama“, te da je Crnu Goru vodio „mirno, strateški i sa vizijom ispred svog vremena”.

Istorija je, po Živkoviću, već presudila – i to tako što je Đukanovića smjestila među najveće državnike. Međutim, ono što u govoru nije pomenuto možda je važnije od onoga što jeste. Ni riječi o aferi „Koverta“. Ni riječi o privatizacijama koje su uništile industriju. Ni riječi o vezama režima sa švercom cigareta, o zarobljenim institucijama, političkim progonima, policijskoj sili, kriminalnim klanovima, niti o desetinama hiljada mladih koji su upravo u vrijeme „zlatnog doba” DPS-a spakovali kofere i otišli iz države koju je, kako kažu, Đukanović „vizionarski” gradio.

Umjesto toga, publika je dobila romantičarsku verziju istorije u kojoj je DPS jedini čuvar slobode, a svaka kritika tog perioda gotovo čin neblagodarnosti prema državi. Posebno je zanimljiv dio u kom Živković poziva na „novu platformu okupljanja”, tvrdeći da više nije važno ko je kako glasao 2006. godine, niti ko kojoj naciji pripada. Na papiru – pomirljivo i državnički. U praksi – prilično neuvjerljivo.

Jer upravo je politika DPS-a godinama opstajala na neprestanom produbljivanju podjela, na priči o „državnim neprijateljima”, „retrogradnim snagama”, „izdajnicima” i stalnom dijeljenju građana na poželjne i nepodobne. Teško je danas govoriti o prevazilaženju razlika, dok se istovremeno već danima čitav javni prostor guši u referendumskoj euforiji koja ponovo oživljava stare rovove i podjele.

Još je zanimljivije što se Živković u istom govoru poziva na državu „u kojoj zakon važi jednako za sve” i u kojoj se „napreduje radom, a ne vezama”. Upravo toj rečenici vjerovatno su se najviše nasmijali građani koji pamte decenije partijskog zapošljavanja, čuvene „knjižice”, familijarne kombinacije, partijsku kontrolu institucija i sistem u kom je član karta često vrijedila više od diplome.

Ipak, suština cijelog govora možda je najvidljivija u odnosu prema prošlosti. Za DPS, prošlost nije prostor za preispitivanje – već mitologija. Zato se i dvadeset godina nakon referenduma i dalje govori gotovo isključivo o „istorijskoj borbi”, „slobodarskom duhu” i „vizionarstvu”, dok se stvarni život građana, ekonomska realnost i duboko podijeljeno društvo guraju u drugi plan.

Ali upravo tu leži najveći problem. Jer država ne može vječno živjeti od mitova, svečanih akademija i političke patetike. Posebno ne država u kojoj se i danas, dvije decenije kasnije, više priča o referendumu nego o tome zašto mladi odlaze, zašto institucije nemaju povjerenje građana i zašto je Crna Gora i dalje društvo dubokih podjela. Zato je Živkovićev govor, možda i nenamjerno, najbolje pokazao da DPS nije odustao od stare politike – samo je pokušava upakovati u novu, svečaniju ambalažu.