Milo, Ranko i Slavko - Tri Najzaslužnija Političara Za Nezavisnost

Dobro jutro! Milo Đukanović, Ranko Krivokapić i Slavko Perović mogu se slobodno smatrati političkim očevima osnivačima obnove crnogorske nezavisnosti. Slavko je sačuvao san o nezavisnoj Crnoj Gori, Milo je san sproveo u djelo, a Ranko je svemu dao formu i oblik. Za Crnu Goru kakva ona danas jeste, treba da budemo zahvalni ovim političarima, koji su pored bezbroj drugih znanih i neznanih intelektualaca, diplomata, radnika, studenata, aktivista, donatora, iznijeli projekat do kraja.

Teško je pisati ovaj tekst u trenutku kada je nekadašnja suverenistička elita u opoziciji, razjedninjena, posvađana, bez ideje kako da nastavi svoje političko trajanje. Ovo nije apologija, još manje hvalospjev ili eulogija ne daj Bože. Ovo je pokušaj da se oda priznanje za politički rad na obnovi nezavisnosti Crne Gore. Ranko je samokritički dobro to sam objasnio – šaleći se na svoj račun u trenutku obnove nezavisnosti, da je istorija mogla odabrati i bolje da ponesu taj projekat. I nije pogriješio. Postoji mnogo toga što možemo zamjeriti svoj trojici. Ali im ne možemo zamjeriti ono što su uradili, a uradili su mnogo.

Slavko Perović je ubrzo nakon osnivanja ponio palicu vođenja Liberalnog saveza Crne Gore, najveće i najuspješnije crnogorske suverenističke partije sa početka devedesetih. U momentu dok je DPS služio Miloševiću kao Pipun Vučiću danas, Slavko je ponavljao – slobodan pojedinac, slobodan narod, samostalna Crna Gora, slobodno tržište, neograničena privatna svojina i liberalna građanska demokratija u Crnoj Gori. Govorio je o Crnoj Gori u EU i NATO-u dok je DPS razvijao sivu ekonomiju i gledao kako da zaobiđe sankcije. Slavko je sačuvao san o nezavisnoj Crnoj Gori sa svojim liberalima, sa SDP-om i malim brojem građana i intelektualaca.

Antiratni suverenistički pokret nažalost nije samostalno mogao da postane ozbiljna snaga na političkoj sceni. Milo Đukanović je preuzeo formalno rukovođenje državnim aparatom kao nepuni tridesetogodišnjak. Svi su tada bili svjesni da on nije u tom trenutku zbilja upravljao državom koliko Slobodan Milošević i stariji kadrovi antibirokatske pučističke klike. Ipak, 1996. godine, mlađi nego što su to danas Spajić, Milatović, Abazović i Bečić, odlučuje da iz kojih god razloga ustane protiv Miloševića i na glavu prevrne crnogorsku politiku. Vrlo brzo pobjeđuje Slobodanovog kandidata Bulatovića i konsoliduje svoju vlast u Crnoj Gori.

Na njegovu stranu tada prelaze djelovi prosrpske antimiloševićevske i anti-DPS Narodne stranke i SDP, manja partija iz antiratnog suverenističkog pokreta. Postepeno Đukanović odustaje od ideje Jugoslavije i protivno volji EU i Zapada u nekoliko iteracija, sa svojom partijskom i bezbjednosnom infrastrukturom, kao i vezama koje je izgradio u svijetu, uspijeva da momački iznese projekat obnove crnogorske nezavisnosti i uvođenja Crne Gore u NATO. Ranko Krivokapić preuzima kormilo SDP-a onda kada je SDP već etablirani partner DPS-a u koaliciji koja će trajati skoro dvije decenije.

Ranko kroz učešće svoje partije u vlasti kanališe intelektualnu i ideološku jezgru crnogorskog građanskog nacionalizma i uobličava državu kroz nacionalnu simboliku i ustavnu arhitekturu. Svojim pravničkim instinktom i nepristajanjem na kompromis udara tvrdi temelj državnog identiteta i spoljnopolitičkog pravca, koji se pokazao kao otporan i na politički zemljotres iz 2020. godine za koji mnogi od nas nismo vjerovali da će ga Crna Gora moći preživjeti. Ova tri lidera zaslužuju svako priznanje, i da opet uvedemo Danilov orden za nezavisnost Crne Gore, njih trojica bi bili jedini nosioci ovog ordena prvog reda.

Ovo ne znači da su ovi ljudi bez mrlje. Đukanović je, iako vrlo mlad i ne svemoćan, bio dio onog pokreta koji je presudio Jugoslaviji i uveo zemlju u krvavi rat. Zemlja je postala plijenom organizovanog kriminala, izblijeđela je granica između državne bezbjednosti i narko i duvanskih kartela. DPS je pojeo institucije, i činjeni su preveliku ustupci SPC. Mnogi će reći da bez ovih stvari Crna Gora vjerovatno ne bi preživjela, i neće biti u krivu.

Projekat obnove nezavisnosti Crne Gore je bio toliko nemoguć projekat, da je mogao biti izveden uz veliki politički pragmatizam i brojne moralne kompromise na koje mnogi od nas ne bi bili spremni. Mnogi iz Đukanovićeve okruženja, uključujući i njega samog, su paralelno sa obnovom nezavisnosti i sami postali bogati ljudi. Slavko Perović je, pored toga što je bio žrtva režima, bio i žrtva svog hiperdestruktivnog ega. Autoritarnim pristupom vođstvu, paranojom i prijekošću, oćerao je od sebe ljude, samoisključio se iz projekta obnove nezavisnosti, krijući svoje karakterne falinke navodnom borbom protiv privatne države. Mnogi koji su njega slijedili na tom putu upali su u provaliju saradnje sa velikosrpskim nacionalistima. Sam Slavko nije, ali je sebe potpuno izolovao i doveo do nervnog sloma.

Ranko Krivokapić je imao sličan problem kao i Slavko samo sa mnogo blažim simptomima. Ali njegov najveći grijeh nije u tome. Pod njegovim vođstvom SDP je postao kanal za sinekure i najkraći put do državnih jasli. Znam, jer sam i sam bio dio tog kadrovskog akvadukta. Kao partija postali smo sinonim za uhljebljivanje. Sve dok nismo prelomili 2015. godine cijepanjem partije na dva dijela.

Osim toga, Ranko i vrh SDP-a se uživio u igranje dvorskih intriga, toliko da su fokusom na driblanje i finte, na kraju predibrali sami sebe. Pored ovih ljudi, postojali su mnogi nezavisni intelektualci i borci za nezavisnu Crnu Goru bez koje ona ne bi bila moguća. Neki od njih nisu među nama. Pomenuti valja Branka Lukovca, Mira Vickovića i mnoge druge, koji su zaslužili da ih se danas sjetimo i koje bi valjalo posthumno odlikovati i uvažiti prilikom ovog ljubileja. Medijski treba pomenuti Monitor. Maticu Crnogorsku. Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Cetinjane. Rožajce. Ne treba nikada zaboraviti tu generaciju ljudi, sa svim njihovim vrlinama i manama.

Toliko za danas. Ugodan ostatak dana želimo. S poštovanjem, Ljubomir Filipović, analitičar i kolumnista.