Američka hegemonija: Novi izazovi i diplomatija bez diplomata

Nakon Drugog svjetskog rata, američka hegemonija obezbjeđivala je globalna javna dobra: otvorene pomorske puteve, stabilan finansijski sistem. Danas Amerika nije ni voljna ni sposobna za to. Geopolitički mislilac Robert Kaplan sugerisao je jednom da "razumijevanje svjetskih događaja počinje mapama, a završava se Šekspirom". Današnje globalno stanje je manje uzvišeno. Ono počinje objavama Donalda Trampa na društvenim mrežama, a završava se poslovnim interesima prijatelja i članova porodice američkog predsjednika.

Nedavna publikacija Evropskog savjeta za spoljne odnose zaključuje da učešće Trampovih prijatelja i članova porodice u rješavanju složenih spoljnopolitičkih problema predstavlja sistemski rizik za Evropu. Postupci njegovih specijalnih izaslanika "predvidivi su kao ritam Morzeove azbuke", navode autori. "Prvo se vrši pritisak na slabiju stranu uz odlaganje teških pitanja, a onda slijedi pokušaj sprovođenja sporazuma preko ličnih veza". Evropski lideri su zabrinuti zbog ove nove "diplomatije bez diplomata", ali treba da pokušaju da je razumiju.

U svijetu bez zajedničkih principa i funkcionalnih institucija, specijalni izaslanici su neophodni. Jedino što još drži svijet na okupu jeste činjenica da isti ljudi pregovaraju o okončanju ratova u Ukrajini, Gazi i Iranu, i da mogu da pozovu predsjednika u bilo kom trenutku. Odbor za mir nije zamjena za UN, ali golf teren može biti jednako dobar kao pregovarački sto. Diplomatija se mijenja zato što se mijenja priroda američke moći. Nakon Drugog svjetskog rata, američka hegemonija obezbjeđivala je globalna javna dobra – otvorene pomorske puteve, stabilan finansijski sistem i kolektivnu bezbjednost. Danas Amerika više nije voljna niti sposobna da obezbjeđuje ta dobra. Umjesto toga, radije djeluje kao glavni svjetski remetilački faktor.

Druge zemlje treba da prepoznaju tu činjenicu i da se ponašaju u skladu s njom, imajući u vidu da je sada glavni cilj američke spoljne politike da ostatku svijeta pokaže koliko je moćna. SAD praktikuju oblik teatralne hegemonije u kojoj su svi ratovi samo "specijalne operacije", a sve neuspješne specijalne operacije (poput one u Iranu) postaju globalni problemi koje treba da rješavaju drugi. U Trampovoj spoljnoj politici brzina je važnija od pravca. Grozničava nepredvidivost sve aktere drži van ravnoteže. Saveznici ne mogu da planiraju, protivnici ne mogu da procijene situaciju, a institucije ne mogu da se prilagode. Dok svijet obrađuje jedan šok, sljedeći je već stigao.

Ovaj haotični pristup je ono što američki politički teoretičar Stiven Holms naziva „hijerarhijom bez poretka“. Mogli bismo ga nazvati i Agamemnonovom doktrinom, u kojoj je odmazda – kako za neprijatelje, tako i za nelojalne saveznike – neizbježna. To je pogled na svijet koji polazi od pretpostavke da države nijesu jednake, da čak ni moćne sile nijesu podjednako moćne, i da te sile treba da uživaju svoje privilegije i zadrže plijen – ali pod uslovom da priznaju američku nadmoć.

I to nije nikakva politika 21. vijeka, jer ovog hegemona ne pokreću interesi, već ponos i bijes. Biti profesionalni diplomata u vrijeme Trampa isto je kao biti kočijaš u doba automobila. Jednostavno rečeno, više nijeste potrebni. Vaša stručnost je beskorisna. Specijalni izaslanici su novi mirotvorci zato što nijesu opterećeni ekspertizom niti ograničeni birokratskim procedurama. A činjenica da su Trampovi posrednici Stiv Vitkof i Džared Kušner duboko upleteni u sukobe privatnih poslovnih interesa je njihova komparativna prednost, jer bez sukoba interesa ne bi bili motivisani za rješavanje vojnih sukoba. Oni neprestano govore o biznisu, a ostatak svijeta se nada miru.

Život u Trampovom svijetu je kao vožnja na panoramskom točku u Prater, istorijskom zabavnom parku u Beču gdje se vrtoglavica pretvara u profit. To je svijet koji oblikuju posrednici, a ne srednje sile (poput Turske, zalivskih država ili Pakistana) koje sanjaju o tome da budu važniji igrači. Amerika je u žurbi, pa nema vremena za snimanje cijelih filmova već objavljuje samo trejlere. Neki će biti uspješni kao u slučaju Venecuele, ali neki će joj se obiti o glavu kao u slučaju Irana. Faktor vremena je tu od odsudne važnosti. Sukobi treba da budu kratki. Ako Amerika ne može da ih završi, prepustiće ih drugima. To je pravo značenje moći za Trampa: nije riječ o sposobnosti da svoju volju nametnete drugima, već o sposobnosti da ih natjerate da rješavaju vaše probleme. Uloga specijalnih izaslanika jeste da svi ostali to razumiju.